Kočićev vijenac ubraja se u naselja koja imaju najveći broj veoma strmih i uskih ulica, pa mještani kažu da se kući vraćaju kao puževi, a nizbrdo prema gradu slete kao metak, što je posebno opasno kad je poledica.
Ove ulice, među kojima su Branka Koščice, Trla, Žarka Zgonjanina i Milana Brankovića, su pravi izazov i za vozače jer se dva auta često ne mogu mimoići a da jedno ne skrene u nečije dvorište.
Koliko su ove ulice strme govori i činjenica da smo ih prešli pješke jer se vozač naše ekipe nije imao gdje okrenuti, pa nas je čekao na glavnom putu. Jedan od starijih mještana Ulice Branka Koščice kazao je kako se on navikao na njenu strminu, ali nije na neprilagođenu brzinu automobila.
“Veći je ovdje problem neprilagođena brzina jer je ulica uska, pa se dva auta ne mogu mimoići da se jedno skroz ne pomjeri u stranu. Mlađi vozači više pritisnu gas, a opasno je”, kazao je on. Na pitanje kako do kuća stiže vozilo Hitne pomoć, on kaže – teško.
“Sami se uglavnom snađemo za prevoz do bolnice”, kažu mještani.
U Ulici Trla kažu da je prije rata bilo razgovora o proširenju saobraćajnice, ali je ostalo samo na tome zbog neriješenih imovinskih pitanja.
“Starosjedilac sam ove ulice i veliki problem je bio sići odavde zimi do grada. Firme koje na tenderu prođu za Zimsku službu ne obavljaju svoj posao kako treba, pa sami moramo lopatati snijeg, ponekad i do kraja ulice”, rekao je Branko Galić, mještanin Ulice Trla.
Dodao je da je pješke problematično sići Trlom, posebno starijima i majkama s djecom, te da i vozila Hitne pomoći i vatrogasaca teško dođu.
“Ukoliko je neko bolestan, radije se organizujemo i odvezemo koga treba do bolnice”, naglasio je Galić za Nezavisne novine.
Prema njegovim riječima, dva auta se ne mogu mimoići, ali se sklone u nečije dvorište, ili se vraćaju u rikverc do prvog rijetkog proširenja.
Ratko Radulović, mještanin Ulice Žarka Zgonjanina, govori da je najteže nekome ko prvi put vozi ovom ulicom, ili vozačima početnicima. Oni nisu imali problema sa prolaskom vatrogasnih i vozila Hitne pomoći.
“Vatrogasac sam u penziji i mogu reći da vatrogasci imaju različita vozila, koja su pripremljena za male i uske ulice”, rekao je Radulović.
Smatra da bi možda bilo dobro da se stavi poneki “ležeći policajac”.
“Iz ove ulice oko 50 djece svaki dan ide u školu, a ova ulica je, osim što je jako strma, ima i nekoliko većih okuka”, rekao je Radulović. Drenka Kresojević nam je rekla kako joj je teško silaziti ulicom, posebno zimi, jer je već u godinama.
“Mogu sići nekako niz ulicu do grada, nije mi problem jer je nizbrdica pa tada idem kao metak, ali kad se treba vratiti – svaki put moram zvati taksi jer je ulica baš strma”, navela je Kresojevićeva.
Darko Sabljić, predsjednik Savjeta MZ Kočićev vijenac, kazao je da su sve najbrdovitije ulice asfaltirane do kraja.
“Njihov nedostatak je u tome što su uske pa se dva auta ne mogu mimoići. Ranijih godina postojala je mogućnost da se one prošire, ali imovinsko-pravni odnosi su pravili probleme”, rekao je Sabljić.
Inače, najstrmija ulica na svijetu nalazi se u novozelandskom gradu Dunedinu, a pretvorena je u turističku atrakciju koja privlači brojne turiste.
Mještani banjalučkih ulica kažu da su oni ipak daleko od toga da postanu atrakcija, bar dok ne riješe infrastrukturne probleme.
