Ravno 135 godina Jovanovići rodom iz Ravnog Dola kod Niške Banje rade “na željeznici”! Otkada je jula 1881. godine počela izgradnja prvog srpskog “gvozdenog puta” od Beograda do Niša, a Đurđan Jovanović joj negdje u Sićevačkoj klisuri udarao temelje, njegovi potomci žive od pruge i žive za prugu.
Poslije Đurđana, željezničari su bili njegov sin Dragoljub, potom unuk Rajko i sada praunuk Slaviša (50), šef željezničke stanice “Topčider” u Beogradu. Jovanovići su, zapravo, svjedoci svakog trenutka istorije srpske željeznice. Gradili je i čuvali, radovali se svakom novom postavljenom kilometru šina i pragova.
“Rad na željeznici, duboko je utkan u život moje porodice”, kaže Slaviša. “Ljudima obično zvuči nevjerovatno da 135 godina vozovi idu kroz Srbiju i da ih mi Jovanovići isto toliko godina pratimo. Ali, eto, željezničarski posao kao da nam je u genima, a uniforma željezničara blizu srca. Nekako je prirodno da radimo ovaj posao. Štaviše, nadam se da će i moj petogodišnji sin Ilija nastaviti ‘ovom prugom’, pa da istorija željeznica Srbije i Jovanovića u njoj zajedno dočekaju i neke mnogo veće jubileje.”
Po riječima našeg sagovornika, poslije tri i po godine udarničkog rada i krampanja u Sićevačkoj klisuri i završetka izgradnje pruge Beograd – Niš, 1884. godine, njegov pradjed Đurđan je odabran da radi i na izgradnji pruge od Niša do Caribroda, danas Dimitrovgrada. Kad je i ova pruga, četiri godine kasnije završena, zadužen je i da je održava.
“Poslove održavanja ove pruge radio je i djed Dragoljub, od početka dvadesetih godina minulog vijeka pa sve do 1960. kada je otišao u penziju”, nastavlja Slaviša. “A, kada je saznao da i moj otac želi da bude željezničar, djed je odlučio da ga za to i školuje. Po završetku srednje željezničko-saobraćajne škole u Beogradu, 1957. godine, raspoređen je da radi u Beogradskom željezničkom čvoru. Bio je otpravnik vozova na stanicama Ripanj, Ralja i Resnik, sve do penzionisanja 1985. godine.”
Da i on pođe stopama predaka, po riječima našeg sagovornika, presudno su uticali ljetni raspusti koje je provodio kod djeda Dragoslava u Ravnom Dolu.
“Sićevački kraj je tradicionalno željezničarski”, priča Slaviša. “A kod djeda u dvorištu tradicionalno su se ljeti, obično predveče, okupljali na ‘čašice razgovora’ i prepričavali događaje sa pruga iz njihovog vremena. Bilo je i penzionisanih i aktivnih željezničara.”
“Njihove priče su mi bile lijepe, događaji uzbudljivi, željeznički graditeljski podvizi impresivni… Svi su sa posebnim poštovanjem govorili i o sigurnosti koju je taj posao donosio njima i njihovim porodicama… I, kap po kap tih priča koje sam godinama pažljivo slušao, klesale su i željezničara u meni. Ako se tome doda da sam oduvijek volio da gledam vozove, da sam se divio snazi lokomotive, dileme, u stvari, nije ni bilo.”
Niko ga, kaže naš sagovornik, nije ni tjerao ni prisiljavao da upiše srednju Saobraćajno-tehničku školu. Kada je završio zaposlio se u željeznici i uz rad studirao i diplomirao Višu željezničku školu, ali i onu “terensku”.
“U ovom poslu najviše i najtemeljnije se nauči radom”, kaže Slaviša. “Učio sam sve poslove otpravnika vozova, prošao sve ‘stepenice’ dispečera, a od maja 2006. godine šef sam stanice u Topčideru. Sa još 31 kolegom dnevno ispratimo 55-60 vozova.”
Na ovoj vrlo zahtjevnoj željezničkoj stanici sa uprošćenim elektro-relejnim osiguranjem, našem sagovorniku kao šefu stanice najvažnije je da sve dobro organizuje da putnički i teretni vozovi bezbjedno prođu, da radni dan protekne kako treba, da po predatoj smjeni svi zaposleni odu kući bezbrižni.
“Za gotovo tri i po decenije rada, bilo je mnogo izazova, lijepih, ali i neprijatnih trenutaka”, priča Slaviša. “Volio bih samo, da mi se prije odlaska u penziju ispuni jedna velika želja. Da brze pruge stignu u Beograd i da svi osjetimo zadovoljstvo putovanja takvom željeznicom.”
650 GODINA STAŽA
“Osim mog pradjeda, djeda, oca i mene, na željeznici je tokom minulih decenija radilo i mnogo naših vrlo bliskih rođaka”, zadovoljno priča Slaviša Jovanović. “Osim toga, i porodica moje majke Biljane je tradicionalno železničarska, a i supruga Marina je zaposlena u ‘Železnicama Srbije’. Kada sam, prije nekoliko godina, sabirao koliko godina radnog staža imamo svi zajedno – zbrojilo ih se 650!”
NAJTEŽE U RATU
“Žao mi je što smo svi, od djeda Đurđana do mene, nažalost, bili i svjedoci razaranja pruga”, kaže naš sagovornik. “Sva četvorica pamtimo ratove koji su u trenu uništavali sve ono što su prethodne generacije gradile i stvarale. Meni je 1999. godina bila najteža od svih. Bilo je žrtava na željeznici i među našim zaposlenima i među putnicima, porušena je infrastruktura. Srećom, sva četvorica smo doživjeli i elan sa kojim su se uništene dionice pruga obnavljale, a pisak lokomotive označavao povratak vozova na ‘staru trasu’.”
