Da je proces uključivanja osoba sa poteškoćama u razvoju u redovan školski program postao pravi izazov za naše društvo potvrđuju tako reći svi.
Roditelji, asistenti u nastavi i stručnjaci usaglašenih su stavova, njihove poruke pretežno se odnose na neuređen sistem inkluzije koji je sve samo nije prilagođen djeci s posebnim potrebama.
Ovo potvrđuje i priča jedne majke iz banjalučke osnovne škole koja je, shodno problematici, željela ostati anonimna. Ona je za portal mojabanjaluka.info ispričala kako u razred sa njenim djetetom ide djevojčica sa posebnim potrebama, a koja iz nepoznatih razloga nema svog asistenta u nastavi. Tu ulogu preuzeli su njeni drugari iz razreda.
“Dok su imali učiteljicu bilo je sve u redu. Učiteljica je brinula o njoj maksimalno. Međutim, kada su dobili nastavnike, pokazalo se da je asistent nešto bez čega se ne može. Ne znam iz kojeg razloga joj nije dodijeljen, ali smo se našli u nezgodnoj situaciji kada su svaki dan po jednog učenika zadužili da povede računa o drugarici. Tako bi svako dijete koje ‘dežura’ taj dan trebalo da pomogne oko pakovanja stvari, bilježenja zadaće i slično”, ispričala je majka.
Ona naglašava kako djeca trebaju međusobno da se pomažu, ali svi roditelji iz razreda strahuju da su to prevelike obaveze za djecu njihovog uzrasta i da ovakav način neće dati pozitivne rezultate.
“Kada smo saznali da u razredu imamo takvo dijete, svi smo pomalo bili skeptični. Sada, nakon šest godina, presrećni smo. Ponosni smo na nju i na našu djecu. Njen uspjeh je i njihov. Zajedno su savladali brojne prepreke i naučili neke stvari koje inače ne bi mogli. Žao mi je što ovaj problem nije riješen kako treba, pa djevojčica ne može da ide na izlete, ekskurzije i bavi se ostalim vannastavnim kativnostima, onako kako to ostala djeca iz razreda rade. To i na njih utiče negativno, jer su za ovih nekoliko godina izgradili poseban odnos”, rekla je ova majka.
Da situacija nija bajna ni kod djece koja su bila dovoljno “srećna” da dobiju asistenta u nastavi, svjedoči momak koji već godinu dana obavlja ovaj human posao ali osim lične satisfakcije, teško da ima šta lijepo da nam saopšti.
Kako saznajemo stanje asistenata u nastavi više je nego sramotno.
Naš izvor tvrdi da je krajnje degutantno da jedna ozbiljna državna institucija poput Ministarstva prosvjete i kulture u potpunosti krši zakone o radu.
Posao asistenta u nastavi obavljaju fakultetski obrazovane osobe, bez prijave i bez zdravstvenog osiguranja čije zalaganje košta 350 KM. Da sve navedeno nije dovoljno degradirajuće ukazuje i podatak da ih nadležne institucije nazivaju “tehničkom podrškom” kojoj sa plate “otkinu” novac svaki put kada za to imaju priliku. Tako će asistenti u nastavi za svoj rad u januaru dobiti stotinu KM manje.
“Mi smo mnogo više od tehničke pomoći. Zar stvarno mislite da mi sjedimo pored djeteta i dodajemo mu olovku i gumicu?”,pita se naš izvor i predlaže zaposlenim u Ministarstvu da jednu sedmicu obavljaju njegov posao.
Za djecu se, kako kaže, mnogo vežu, ali pošto su uslovi takvi kakvi jesu, svi tragaju za bolje plaćenim poslovima. Tada nastaje veliki problem jer dijetu treba mnogo vremena da se navikne na novog asistenta, koji opet ostaje dotle dok ne nađe bolji posao.
Iskustvo sa djevojčicom koja ima Aspergerov sindrom naš sagovornik opisuje samo u superlativu. Kaže da ima odličnu saradnju sa učiteljicom, da ga djevojčica ga mnogo voli, a u isto vrijeme ga doživljava kao autoritet.
Ona, kako kaže, ima svoje “dobre” i “loše” dane.
“Lošim danima je teško, i meni i njoj. Teško je i odvagati koliko gradiva je njoj dovoljno, a koliko već predstavlja pritisak. Koliko joj dati da piše, a kada je ‘nagraditi’ pauzom. Treba znati i pratiti dijete, njene reakcije, ali i dječiji bezorazluk i želju da eskivira i radi što manje”, izjavio je naš sagovornik koji ne krije zadovoljstvo i sreću jer su i drugi učenici jako otvoreni, pristupačni i spremni pomoći svojoj školskoj drgarici.
Pomažu joj, kako kaže, koliko mogu i znaju, aplaudiraju kada je srećna jer je dobro nacrtala neki rad ili dobila peticu iz kontrolnog. Na odmoru se svi igraju s njom i jako je prihvaćena od strane djece.
Sociolog Dušanka Slijepčević naglašava da je upravo socijalizacija preko škole ključ ka integraciji atipičnih osoba u društo.
Ona ističe da se tako učenici podučavaju socijalnim vještinama koje razvijaju i na taj način unapređuju međuljudsku interakciju, kao osnovu društvenosti.
Naša sagovrnica kaže da socijalizacija, koja bi se usljed procesa inkluzije odvijala, treba imati za cilj podruštvljavanje svih učenika kroz uspostavljanje ravnopravne komunikacije i na njoj zasnovane interakcije, te tako i posljedičnih društvenih odnosa:
“Njome bi se svi učenici nastojali osposobiti za učešće u regularnim društvenim tokovima, kroz djelotvorno zadovoljavanje potrebe za znanjem, kao jedne od potreba primarne, egistencijalne važnosti u današnje informaciono doba.”
Slijepčević naglašava da kroz takvu socijalizaciju djeca sa posebnim potrebama imaju mogućnost ravnopravnog uživanja jednog od osnovnih kulturnih prava – prava na obrazovanje. Ističe kako je potrebno prilagoditi sadržaj školskog programa atipičnim osobama i kako moramo imati u vidu da njihove specifične potrebe nalažu i primjenu načina njihovog zadovoljavanja koji se razlikuju od uobičajenih metoda.
U slučaju Bosne i Hercegovine, smatra Slijepčević, stanje u obrazovnom sistemu nalazi se u koliziji s legislativom koja ga obavezuje, kada je u pitanju odgoj i obrazovanje djece s posebnim potrebama.
Sve češće ljudi mnoge nedostatke u sistemu “zakite” krilaticom “kolaterarna šteta”, pa tako smo i ovaj put bili svjedoci upotrebe tog termina kada je u pitanju proces inkluzije, međutim Slijepčevič naglašava kako slučajevi kršenja ljudskih prava, poput onemogućavanja prava na obrazovanje, nikada ne bi smjeli biti pravdani zloglasnim terminom “kolateralna šteta”, budući da su u pitanju ljudski životi i budućnost pojedinaca, za čiju povredu dostojanstva društvo i te kako treba da snosi odgovornost.
Kome još trebaju propisi?
Neusklađenost zakonskih regulativa između različitih obrazovnih nivoa, te između različitih teritorijalnih/administrativnih dijelova BiH, kao i neusklađenost zakonskih propisa sa Okvirnim zakonom o osnovnom i srednjem obrazovanju u BiH glavni su krivci ovakve situacije u našoj sredini, jednoglasni su stučnjaci. Pored toga, naglašavaju nedostatak razvijenosti propisa na nivou BiH i svim obrazovnim nivoima, pa je time onemogućena identifikacija, kategorizacija, te plan i način rada s osobama posebnih potreba.
Sama činjenica da procedura upisa u srednju školu nije definisana i zakonski regulisana, da se od učenika i njihovih roditelja ne traži prikaz medicinske dokumentacije jasno govori o trulim temeljima na kojima počiva inkluzija na našem tlu.
Podsjetimo se samo priče mladića Slavka Mrševića iz Rudog, devetnaestogodišnjaka koji ima blaži oblik autizma i koji je upravo zbog toga izbačen iz srednje škole.
Iz škole su objašnjavali da je bilo “nemoguće ostvariti komunikaciju dovoljnu za razgovor i ocjenjivanje”, te je na njihov zahtjev Mršević tri puta išao pred Stručnu komisiju za procjenu potreba i usmjeravanje djece i omladine sa smetnjama u razvoju, koja je nepokolebljiva u stavu da mu se omogući nastavak redovnog školovanja uz podršku pedagoga i nastavnika.
Bez obzira na sve dječak je udajen iz škole bez ikakog pisanog akta, uz dodane “prijetnje” zvanja policije ako se pjavi u školi.
Da je cjelokupan sistem zakazao baš na polju na kojem ne bi nikako smio potvrdili su nam mnogi humanisti koji se godinama bave voloterskim radom i pomažu djeci sa posebnim potrebama. Svi oni naglašavaju da je u pitanju, ni manje-ni više nego ljudski život koji očigledno, zbog neusklađenog sistema, zavisi isključivo od statusa porodice, njihove spremnosti i mogućnosti pružanja prilika djeci s posebnim potrebama.
Tamara Bogunović
