Ispovjest Brođanke koja je otišla u Njemačku: Nevjerovatan je osjećaj kada se rad cijeni
Ivona se nada će joj svaka naredna godina biti kao prošla, ako ne i bolja. Pročitajte njenu priču. Ivona Bednjanec (29) iz Slavonskog Broda posljednjih godinu dana radi u Njemačkoj kao poštarka, a poslom je veoma zadovoljna.
“Nije bilo lako, ali nije bilo ni teško. Rekli su mi pre dolaska, prva godina je najgora. Ja se nadam da će svaka sljedeća biti kao prošla, makar takva, ako ne i bolja. Tek je jedna godina iza mene, a ja želim toliko toga. Danas uspijevam da se sporazumem na njemačkom jeziku, nisam pohađala nikakve kurseve, sve sam sama naučila. Kada usavršim jezik, pokušaću da ostvarim još neke svoje snove… samo nebo je granica”, govori Brođanka.
Ivona je po struci upravni referent, ali nikad nije stekla diplomu jer se s fakulteta ispisala prije nego što je dala poslednji ispit.
“Nisam htjela da budem dio statistike na zavodu za zapošljavanje. Nisam htjela kao diplomirani ekonomista da radim sezonski, čistim iza drugih ili služim nekoga. Nisam htjela da sjedim kod kuće i čekam da mi posao sredi tata, stric, komšija ili neka tamo deseta osoba. Zapravo, najiskreniji odgovor je taj da nisam htjela da živim u Hrvatskoj”,rekla je Ivona za SBonline.net.
Ivona je i bivša rukometašica, koja je na parketu provela gotovo 15 godina, a zbog povrede je morala da okonča karijeru. U februaru 2015. prihvatila je sezonski posao konobarice koji je radila osam mjeseci. Istovremeno je radila i trenirala. U oktobru se vratila kući i odlučila da ponovo želi da igra rukomet. Ali, nakon samo mjesec dana u Tuzli vratila se jer nije dobila dogovoreni novac. Tada je otišla u Njemačku.
“Svako jutro sam se budila u pola 6, u pola 7 već lagano kretala na posao, radno vreme mi je bilo od 8 do 17 sati, nakon toga bih se vraćala u selo, presvukla, jela i opet putovala na trening pola sata, odradila trening, putovala nazad i oko 22-23 sata bila bih doslovno mrtva. I tako gotovo svaki dan plus vikendom utakmice. Uprkos svemu, bila sam srećna, jer sam zavoljela svoj posao, jer sam igrala rukomet i jer sam za sve to što sam radila bila plaćena i cijenjena, ispričala je Ivona.
Nakon 10 mjeseci rada, Ivonu je šef novčano nagradio kao jednu od najboljih radnika u ovom području.
“Moje srce je bilo veliko kao kuća. Ne zbog tih evra, nego zbog papira na kojem piše koliko cijene moj rad i gdje mi zahvaljuju na svemu dotad učinjenom. Ne mogu opisati kako je predivan osjećaj kada te ljudi cijene. Cijene zbog onoga što radiš, i kada vas nagrade za vaš trud – govori Brođanka, koja je nedugo nakon toga potpisala ugovor na neodređeno.
