Povratničko selo Ravno nalazi se na tromeđi Kupresa, Tomislavgrada i Prozora. Prije rata rata je imalo 300 domaćinstava, sada ih nema ni 20.
Selo je imalo tri škole, a danas radi samo jedna koju pohađaju samo dva učenika. Jelena i Nenad Dragoljević su Srbi.
Učionica je prevelika za dva učenička stola i jednu “katedru”. Grije je peć koja “nit je smederevac, nit je alfa, nit je kamin”, ali “dobro baca”. Na zidu nekoliko crteža, u ormaru dvije-tri krpene igračke. Pred školom pet metara drva. Pola je iscijepano, pola čeka sjekiru.
Učiteljica u Ravno dolazi svaki dan iz Tomislavgrada. Nije joj, kaže, teško. Dvoje djece je dvoje djece. I oni moraju da nauče azbuku i abecedu, ćirilicu i latinicu, sabiranje i oduzimanje. Učiteljica Fikreta Fadžan je Bošnjakinja.
Nenad vozi auto, traktor i bager
Na tabli se nalaze lekcije iz istorije, geografije, maternjeg jezika. Latinica je tu, a ćirilicu, kaže Fikreta, rade drugim danima. Nju, veli, niko ne tjera na to, ali neće oni od nje otići u svijet, a da ne znaju da se potpišu na oba pisma. Školski program u Ravnom prema kojem Bošnjakinja Fikreta predaje srpskoj djeci je – hrvatski.
Nenad je četvrti razred. Ima deset godina. Do škole mu je pet kilometara, ali nema pješačenja, jer tu je nesalomivi simbol boljih vremena – “golf dvica”. Nenad vozi auto, ali i traktor i bager. Pomaže ocu u svim poslovima.
“Igram se samo sa Jelenom. Ponekad igramo stoni tenis, ponekad se trkamo, a ponekad se dobacujemo loptom. Naučio sam da vozim auto, pa sa tatom idem u školu, ali ja vozim njega, a ne on mene”, kazao je Nenad.
Njegov brat Predrag je otišao za Novi Sad, ali Nenad neće dalje od Kupresa. Kao ni njegov otac Milan.
“Ovdje imamo sve. Nismo gladni, nismo žedni i nismo bosi. Jedino nema ljudi. To je problem. U gradu je drugačije. Ima ljudi, ali nisi siguran da ćeš biti sit i obuven”, ističe Milan.
Učiteljica Fikreta svaki dan u Ravno dolazi iz Tomislavgrada. U Ravnom, kaže, sve savršeno “radi” između Srba i Bošnjaka, iako ih nema mnogo.
“Predajem Srbima kao što bih predavala i Bošnjacima. To su djeca. Uče podjednako i latinicu i ćirilicu. Moraju znati oba pisma. Nekada je u tri škole u Ravnom išlo više od 300 učenika, a sada ih je samo dvoje“, kazala je Fikreta.
Do škole vodi makadamski put. Desetak srušenih kuća i sa jedne i sa druge strane. Pred svakom petom ili sedmom suši se veš. Na prozoru jedne kuće koja je na putu piše “kafana”, ali Milan kaže da ni ona više ne radi.
“Ma nema nikoga, pusto je sve. Za slavu je najgore ako zapada. Tad jedni drugima ne možemo na čestitanje. Sjedimo u kućama, sami. Vidiš onu poljanu tamo? Sve su tu bile kuće i zgrade. Sad nema ništa. Trava je prekrila temelje. Kad priđeš, vidiš. Izdaleka ti ništa ne može reći da je to nekada bilo ljudi”, kaže Milan.
Do prodavnice jednom mjesečno
Do prodavnice 20 kilometara, do doktora 20 kilometara, do pošte 20 kilometara. Zbog toga Milanova žena Milka želi dalje. Najradije bi u Novi Sad, kod starijeg sina, koji je tamo “na školama”.
“Nenad ima bronhitis i moramo često ići doktoru, pa nam je to problem. Nabavili smo inhalator. Inhaliramo ga kući, ali je to problem. I kad odemo u prodavnicu moramo uzeti namirnica za mjesec dana”, kaže Milka.
Dan za dan. Dan po dan. Lekcija po lekcija, latinica po latinica, ćirilica po ćirilica.
Lijepo je u Ravnom.
Ali valja bježati iz njega.
Narod može sve
Nenadov otac je rođen u Ravnom. Suprugu Milku je upoznao tokom rata, u izbjegličkoj koloni. Kući se vratio prije 17 godina. Drže krave i svinje.
Milan radi “na pola plate” kao domar u školi, a umije i oko mehanike. Komšije su mu i Srbi i Bošnjaci.
“Oni gore u politici ne mogu da se dogovore, ali narod može sve. Nama je ovdje dobro. Niko nikome ne gleda ni u ime ni u prezime. Svima nam je isto. Živimo onako kako moramo”, priča Milan.
Srpska cafe
