Kamariza leži na kopnu, u zaleđu lučkog gradića Lavrija, na samom vrhu poluostrva Atika, odakle polaze trajekti za egejska ostrva. Istorija je pamti kao rudarsku naseobinu gdje se vijekovima unazad, dok ga je bilo, kopalo srebro. Ali Kamariza je mnogima, pa i brojnim Srbima, poznata po monahu Nektariju Vitalisu i svemu što se oko njega događa.
Monah Nektarije Vitalis stigao je u Kamarizu 1966. godine. Rođen je u Pireju 1930. kao Vasilije, u porodici oca rimokatolika i majke pravoslavne vjere, kao 15. od 17 djece. Negdje oko njegovog 18. rođendana, u aprilu 1948. gazda Janis, berberin kod koga je učio zanat, poveo ga je na Eginu u manastir Svete Trojice, gdje počivaju mošti Svetog Nektarija, čudotvorca, duhovnika, posvećenog spasu nemoćnih koji je umro 1920. godine. Njegova ruka i glava počivaju na Egini.
Kada je Vasilije klekao pred mermernu ploču, gdje počiva tijelo sveca, dogodilo se prvo od mnogih čuda koja će ga pratiti u životu. Začuo je glas koji mu je otupeo čula, ali pre nego što je izgubio svijest jasno je čuo: “Bićeš sveštenik i nosićeš moje ime”.
Istog meseca u manastiru Svetog Meletija u Kiteroni Vasilije se zamonašio i uzeo ime svog zaštitnika Nektarija Vitalisa. Sa 35 postaje starješina hrama u Kamarizi kod Lavrija. Kada je, načet bolešću, već zabrinuto prebirao mislima gdje je zgrešio, čudotvorac čije je ime ponio, ponovo mu je došao u san: “Ovdje je mjesto gdje će biti hram sa mojim imenom. Počni da gradiš, ja ću ti pomoći”.
Novi hram, po ljepoti dostojan slave sveca kojem je posvećen, gradio se na ponos vjernika cijele Atike. Sve glasnije se pričalo o Nektariju iz Kamarize kome u san dolazi Čudotvorac Eginski, štiti ga i prenosi mu dio svojih čudesnih moći. I onda, najprije crvenim slovima u vjerskom kalendaru, a onda i svakodnevno, počela je da se sliva rijeka ljudi u zaboravljenu rudarsku varošicu.
Taman kada je postala mjesto hodočašća, Kamarizu je preplavila tuga. Otac Nektarije je smrtno bolestan. Obolio je od raka pluća. Ljekarska dijagnoza je bila fatalna. Spasa u bolnici nije bilo, ljekarski nalazi su bili neumoljivi, pa se iz nje vratio u svoju monašku sobu da skonča zemaljske dane.
I onda… prema priči očevidaca, a najvjerodostojnije svjedoče gospođe Sofija i Eleni koje su njegovale oca Nektarija tih dana, u crkvu je u svešteničku odoru obučen ušetao starac sijede brade, otišao ocu Nektariju u sobu i rekao mu: “To je iskušenje, sine moj, ozdravićeš i svi će to saznati. Završi posao”.
Dva i po mjeseca poslije toga otac Nektarije odlazi u Atinu u onkološku bolnicu na kontrolu. Glavni ljekar bolnice Papakonstantinu je vidjevši upravo pristigle nalaze zapanjeno rekao:
– Zdrav si čovjek. Pobjedio si smrt, oče Nektarije. Ovdje nema posla za profesore i ljekare, ovo je djelo Svetog Nektarija.
U manastiru Svete Trojice počivaju mošti Svetog Nektarija čudotvorca
Glas o tome da je Sv. Nektarije produžio život svom imenjaku na zemlji se nezaustavljivo širio. Hiljade ljudi, stotine autobusa, rijeke automobila iz svih dijelova Evrope, mnogo i naših ljudi, hrlilo je u Kamarizu da čuje molitvu, dodirne mantiju, cjeliva ruku, bude u blizini “gerontasa” (starca) Nektarija ili Papulisa, kako ga iz milošte oslovljavaju. Među njima je bio osvajač mnogobrojnih košarkaških odličja, naš sportista Dejan Tomašević. Otac Nektarije ga je primio i izgovorio Dejanu da “otvori srce i dušu”, jer će molitve i blagoslove srpskom narodu slati i preko njega.
Ovog septembra 2016. starac Nektarije je prikovan za postelju. Noge ga izdaju, ali duh je nezaustavljiv. Neumoran u traženju utjehe i pomoći za one koji mu dolaze. Dugi su redovi na tremu omanje kućice. Bogobojažljivo ljudi čekaju na svoje vrijeme čuda. Mnogi od njih su iz Srbije.
Skučeno predvorje, pa omanja soba u kojoj na krevetu, okruženom ikonama, u crnoj mantiji leži otac Nektarije Vitalis. Tijela gotovo da nema, ali lice zrači snagom koju je teško opisati.
Podiže glavu i Dejanu, koji mu ljubi ruku, počinje da pjeva na srpskom jeziku.
“Davno sam vam rekao da sam pola Grk, pola Srbin.”
Uzima sliku pokojnog patrijarha Pavla, cjeliva je i prinosi srcu.
“Prenesite Srbima blagoslove Svetog Nektarija. Ponovo mi je došao u san na Veliki petak”
Monah Vitalis i naš bivši košarkaški as Dejan Tomašević
Slijedi priča o tome kako je starac na Veliki petak, pred više hiljada vjernika na platou ispred hrama, pao u nesvjest. Ni hitna intervencija ljekara nije pomogla. Zapisano je u bolničkim knjigama da je prema stanju pritiska i pulsa proglašen mrtvim.
“Za njih je tako bilo, ali me zaštitnik ne napušta. Kad je moja duša stigla do njega, čuo sam ga gdje kaže Isusu Hristu, Bogu našem, da imam još mnogo posla…. Mahnuo mi je da idem. Probudio sam se sa rukom na njegovoj ruci na ovoj ikoni, što mi je stalno na uzglavlju.”
Još jednim čudom ovozemaljski život arhimandrita Nektarija Vitalisa je nastavljen.
Onda je starac na postelji pozvao pomoćnika. Ovaj mu je dodao komad crnog platna. Bio je to analav – simbol velike shime, najvišeg monaškog reda.
– Nosio sam ovo više od pola vijeka. Uskoro ću napustiti ovaj svijet, a ti, sine Dejane, primi ovo kao zalog moje ljubavi i blagoslova cijelom srpskom narodu.
Sunce je uveliko zašlo. U sjenci monumentalnog hrama Svetog Nektarija u Kamarizi kod Lavrija, još dosta ljudi je čekalo susret sa nadom i utjehom.
