Djedovo dvorište ljepše od Los Anđelesa
Ljeto u Brestovčini kod Gradiške, kod djeda Drage i bake Mire Oljača, za desetogodišnjeg Konstantina Ljubića je draže nego na Floridi i rodnom Los Anđelesu.
Ovaj maštoviti dječak, koji svakog ljeta nekoliko mjeseci boravi u Gradiški, detaljno opisuje ljepote zavičaja mame Milice u Potkozarju, a hvali i Zenicu, rodni grad oca Mate.
On u Gradišku dolazi svakog ljeta, sa vršnjacima učestvuje na priredbama, bavi se sportom, piše literarne radove o ljepotama Gradiške, Banjaluke, opisuje Savu, Vrbas i Kozaru, crta kokoške, zečeve, drveće i šalje školskim drugovima u Americi.
– Završio sam četvrti razred u Los Anđelesu, to je veliki i lijep grad, ali je meni Gradiška nekako ljepša. Ne znam zbog čega, možda zato što ovde sa djedom idem na ćevape svakog dana, sladoled mi je ovde ljepši nego u Americi, imam piliće, zečeve, slobodno se penjem po drveću, igram se sa psima i mačkama, radim šta hoću i niko mi ne brani – priča Konstantin svoje impresije, zbog kojih tvrdi da je djedovo dvorište sa puno drveća, životinja i cvijeća za njega ljepše nego cijela Amerika.
Posebno je opisao narodne običaje u kojima je učestvovao.
– Napisao sam drugovima u Americi kako sam učestvovao u mašalanju, nosio sam vatru na štapu, to je veliki plamen i trčao cestom sa drugom decom. Svi smo se mnogo zabavljali, a djed je mašalu, tako se to zove, napravio od kore sa drveta, baš lijepo i maštovito, kao da je i on dete. U Americi tome su se baš mnogo čudili, kada su vidjeli slike, oni misle da sam ja neki piroman, jer u Los Anđelesu i Kaliforniji tako nešto ne postoji, to se ne smije – detaljno opisuje Konstantin svoje ljetnje impresije sa raspusta.
Ovaj dječak sa mnogo mašte i hiljadu želja, kako su ga opisali baka Mira i djed Drago, u svom razredu u Los Anđelesu dječacima i djevojčicama pokušava približiti rodni kraj svojih roditelja i celu RS i BiH.
– Kada progovorim po neku reč po naši, onako slučajno, onda me svi pitaju koji je to jezik i šta neke reči znače na engleskom. Njima je to zanimljivo i već sam ih ponešto naučio, naprimjer moji drugovi iz razreda čuli su preko mene za Gradišku, Republiku Srpsku, Srbiju, razumiju riječi, dobro, dijeca, škola, kuća, igra, lopta i slično – uvjerava Konstantin u svoju nesvakidašnju prosvetarsku misiju.
– Konstantin je svjetski putnik, imamo rodbine po cijelom svijetu i on stalno putuje, a svoje utiske iznosi na veoma zanimljiv način. Nedavno je bio i kod naše druge kćerke, a njegove tetke Dragomirke koja živi u Tokiju i ovdje nam cijelo ljeto priča o Japancima – opisuje Drago Oljača, inženjer poljoprivrede u penziji svoga unuka Konstantina kojeg je poslednjih dana avgusta ispratio u Ameriku.
Ipak, su djed i unuk prije polazak Konstantina na dalek put u Ameriku prošetali savskom obalom, slikali se pored mosta i rijeke, otišli na ćevape i sladoled, do idućeg ljeta.
Konstantin: Japanci su kratki
Konstantin priča da su Japanci pametni, slatki su i nekako kratki.
– Drugačiji su nego Bosanci i Amerikanci. Naučio sam od sestara Sofije i Emilije i neke reči na japanskom, na primer “konićiva” je kako si ili dobar dan, “sajonara” je doviđenja, a “karibato” znači hvala. Možda još ponešto znam na japanskom ali ne mogu sada da se sjetim – poručio je Konstantin pred polazak na daleki put, jer ga školsko zvono već zove na povratak.
(Blic)



