Zbog dječije paralize, Panto Mijpović je ostao invalid još kao trogodišnjak.
Uprkos tome, u životu je postigao sve – sagradio kuću, zaposlio se, oženio, dobio djecu i unučad, stekao penziju. Danas ima 84 godine i ispunjen život. Unuka Andrea njegova je najveća pokretačka snaga, pa mu nije teško da se u svojim invalidskim kolicima vozi kilometrima kako bi je sačekao ispred zabavišta i pravio joj društvo na putu do kuće.
Pa ja bi za ovu malu, za njen nokat, svoj život dao. Eto, toliko je volim! Toliko je ona ljubazna prema meni i sve. Svaku noć kad pođe da spava ona meni kaže:Laku noć, đede. I to je velika moja radost, moje uživanje. Nisam mog'o vjerovati, pokojna mi je majka pričala, da može biti unuče milije nego svoje dijete. A stvarno sam se sad to osvjedočio – priča Panto o njegovoj mezimici Andrei, dok mu u očima iskre suze.
