Ko ima oči da vidi neka čuje! Jedan gradski prevoznik, sa svoje tri linije nesvjesno i nenamjerno prekrio je najpravoslavniji dio Banjaluke sa đavoljim šesticama. Neko će pomisliti da je to sveukupno slučajnost, takvima čestitamo na blaženoj bezbrižnosti.
Zašto se tri šestice nisu nadvile nad nekim drugim dijelom ovog grada, što baš nad ovim?
Imaju i tri-četiri Budžaka, nekoliko Obilićeva i Starčevica. Ali ovaj dio, produžetak najpravoslavnije (zapadno od Drine) planine Zmijanje koje kroz vijekove nikada nije poganilo išta inovjerno ni jeretičko, on se morao barem ovako, iz nemoći žigosati, jer agnostički Borik, multietnički Mejdani i Hisete, hiphopsterska Nova varoš, drogeraški Ante Jakić, sinkretistički Budžak, vatikanom profanisani Petrićevac, lešinarska Starčevica i vjerski indiferetni Paprikovac i centar nečastivi je već zagadio.
Ostao je samo ovaj dio, srpsko-galska enklava u komunističkoj rimskoj imperiji, gdje je slavska svijeća uvijek gorjela do zore, gdje se božićovalo i vaskrsovalo kada je ostatak grada glumio multikulturalnost i političku, jednoumnu i kratkoviječnu korektnost…
P.S. Da ne budem pogrešno shvaćen kao prošlog puta i da se niko ni najmanje ne uvrijedi, Bistrica i Saračica su mjesta gdje sam odrastao a na Laušu sam rođen i tu i živim, tako da ni u najmanjoj mjeri ne želim da se iko iz pobrojanih naselja osjeća izvrnutim ikakvoj vrsti potcjenjivanja, već upravo suprotno, svojim kratkim tekstovima želim ljude da otrgnem od stereotipnih, plitkoumnih i ničim validnim argumentima potrkepljenim načinima razmišljanja.
