Srpska pravoslavna crkva proslavlja danas Svetog Velikomučenika Georgija – Đurđevdan, u spomen na dan kada je ovaj svetitelj postradao 290. godine nove ere.
Georgije je rođen u drugoj polovini Trećeg vijeka u Maloj Aziji i kao veoma mlad postao je vojvoda u vojsci rimskog imperatora Dioklecijana.
Braneći hrišćansku vjeru i protiveći se progonima hrišćana, Dioklecijan je bacio Georgija u tamnicu i osudio ga na najteže muke.
Vidjevši da muke ne moge da slome ni tijelo ni Georgijevu vjeru, Dioklecijan je odlučio da ga pomiluje pod uslovom da prinese žrtvu rimskim božanstvima.
Georgije je na kipu, kojem je trebalo da prinese žrtvu, načinio krsni znak, nakon čega se statua mnogobožačkog idola rasprsnula. Vidjevši ovo, Dioklecijanova žena Aleksandra je uzviknula: "I ja verujem u Georgijevog Boga!", na šta Dioklecijan naredi da im bude odrubljena glava, što je i učinjeno.
Osim Đurđevdana, ovom svetitelju se čini pomen i 16. novembra – na Đurđic, dan prenosa moštiju u crkvu u Lidiji, Georgijevom rodnom mjestu.
Na ikonama Sveti Đorđe se predstavlja u vojvodskoj odeždi na konju (Đurđevdan) ili stojeći (Đurđic), kako ubija aždaju, sa ženskim likom u pozadini.
Đurđevdan je u srpskom narodu praznik sa najviše običaja, koji se razlikuju po sadržini od regiona do regiona.
Smatra se za granicu između zime i ljeta, praznik vezan za zdravlje ukućana, udaju i ženidbu mladih iz kuće, plodnost stoke i dobre usjeve. Za malo koji praznik kod Srba je vezano toliko običaja i vjerovanja, pa i magijskih radnji.
Glavni običaji su: pletenje vijenaca od bilja, umivanje biljem, kupanje na rijeci. Uveče, uoči Đurđevdana, neko od ukućana nakida zelenih grančica u najbližoj šumi i njima okiti vrata i prozore na kući i ostalim zgradama kao i ulazne vratnice i kapije. Ovo se čini da bi godina i dom bili berićetni – da bude zdravlja, ploda i roda u domu, polju, toru i oboru. Ponegdje je običaj da ovo kićenje zelenilom rade na sam Đurđevdan prije zore.
Takođe, opletu se vjenčići od „đurđevskog cvijeća“: đurđevka, mlječike i drugog, i njime se okite ulazna vrata na dvorištu i kući. Ti vijenci stoje iznad vrata čitavu godinu, do sledećeg Đurđevdana.
Po broju svečara, Đurđevdan je na drugom mestu u Srbiji posle Nikoljdana. U vreme srpskog ropstva pod Turcima, Turci su bili odredili da im se godišnji porez plaća u dva dela: na Đurđevdan i na Mitrovdan. Nekada su ovog dana hajduci napuštali svoja mesta zimovanja, svoje jatake, i odlazili u šumu na zakazano mesto da ponovo otpočnu sa hajdukovanjem. U narodu je ostalo sećanje na tadašnje hajdukovanje, pa je ostala i izreka „Đurđev danak – hajdučki sastanak, Mitrov danak – hajdučki rastanak“.
