Bračni par Tomić slavi platinastu svadbu: I poslije sedam decenija opet bi izabrao Rosu
Za bračni par Tomić koji je porodično gnijezdo svio u naselju Vrbanja ova godina je posebna jer baka Rosa i djed Ljuban slave sedam decenija braka, koji platinastu svadbu dočekuju ispunjeni ljubavlju i poštovanjem, a što je najvažnije okruženi brojnim potomcima.
Život u brdsko-planinskom selu Ponir, Ljubana (87) i Rosu (88) nije mazio. U velikoj porodičnoj zajednici, gdje se voda nosila s izvora dalekih 500 metara u “vučijama”, a struja došla tek u drugoj polovini sedamdesetih, dobro i zlo dijelili su ovi supružnici. Sloga i ljubav, koji su ih održali i u najtežim vremenima, recept su za bračnu sreću.
I nije bilo lako, život na njivi tražio je mukotrpan rad, uz stoku koja je bila tada jedini “izvor prihoda”. Konji i volovi bili su jedino prevozno sredstvo i pomagalo, kako bi se ublažio bar donekle težak seoski život.
Ljuban, koji je vojni rok odslužio u Mariboru gdje je završio podoficirsku školu, i danas se sa osmijehom prisjeća nedjelje kada je upoznao Rosu. Poslije punoljetstva i godinu druženja odlučili su da se uzmu.
“I nismo pogriješili. Da mogu vratiti vrijeme isto bih učinio. Život na selu nije nimalo lak, ali jeste častan i pošten. Zato ni to ne bih mijenjao”, rekao je Ljuban.
Rosa dodaje da se znao red, poštovala porodica, a riječ najstarijeg bila je, kako kaže, svetinja.”Živjeli smo u velikoj zajednici, a riječ mog svekra najviše se poštovala, i bilo je kako on kaže. Znala se raspodjela poslova i red svakog dana. Morali smo poštovati starije, radili smo ono što bi nam rekli”, kazala je Rosa.
Svi su radili na imanju, poručuju uglas, muškarci su bili zaduženi za teže poslove, kosidbu, vršidbu, te radili oko stoke. Žene su vodile računa o tome da kuća bude čista, da ukućani ne budu gladni, čuvale su stoku i radile u bašti.
U ljubavi i slozi Tomići su izrodili četvoro djece, od kojih je jedno umrlo, a osmoro unučadi i desetoro praunučadi su za njih sreća koja nema cijenu.
Ljuban, koji je po zanimanju zidar, kaže da se sa svojom Rosom prije dvije godine sa planinskog sela spustio u naselje Vrbanja. Dan mu je nezamisliv bez pročitanog “Glasa Srpske”, a to radi već decenijama. Poručuje da mu je najveće bogatstvo srećna porodica i smijeh nekog od praunučića.
“I kada nisam raspoložen i kada me nešto boli, dovoljno mi je vidjeti veliku i srećnu porodicu koju hvala Bogu imam. Rosa i ja imamo srećan brak, čuvali smo se i pazili, pa uz ljubav rješavali sve prepreke”, poručuje Ljuban.
Glava kuće se hvali da ga zdravlje dobro služi, a to najviše duguje selu Ponir, koje je prava vazdušna banja. Mladima poručuje da ne napuštaju selo, jer je to izvor zdravog života.
“Obrađivao sam oko 80 dunuma zemlje sa konjima i volovima, sve smo ručno radili. Nismo htjeli da odemo iz sela, bez obzira na okolnosti, bili smo zadovoljni onim što imamo ne napuštajući ognjište”, dodao je Ljuban Tomić.
On ističe da mu je porodičnu sreću poljuljao odlazak na Goli otok, gdje je bio dvije i po godine. Dan pred odlazak 1949. godine rođeno mu je dijete, međutim, nije bilo izgovora u tim, kako i sam ističe, drugim vremenima.
“Osuđen sam kao politički neprijatelj države. Optužili su me da vodim agitaciju, tada protiv naroda i države, a prijavio me partijski sekretar iz sela”, rekao je Ljuban.
Glas Srpske
