Pedesetpetogodišnji Husnija Malkoč iz Bihaća ima neobičnu ljubav prema muzici.
Husnija u svojoj zbirci posjeduje 16 muzičkih instrumenata i svaki od njih svira: gitaru, buzuki, bendžu, balalajku, bosanski saz, turski saz, šargiju, albansku ćeftaliju, arapski ud, portugalsku mandolinu, napolitansku mandolinu, mađarsku citru, prim, basprim, ličku samicu i ukulele.
Pored toga, znanje nastoji prenijeti i mlađim generacijama smatrajući to svojim velikim životnim uspjehom.
Pojavom Bijelog dugmeta i YU grupe, Husnija Malkoč, tada učenik sedmog razreda osnovne škole, pokazao je prvi interes za muzikom. Uz pjesme njegovih najdražih rok grupa, paralelno je i rasla ljubav prema gitari, koju je potajno želeo nabaviti. Iako je njegov otac htio da svira harmoniku, Husnija je znao da je gitara ono što njegovo srce želi, piše Klix.ba.
– Nakon što se otac pomirio s tim da želim svirati gitaru, jednog dana mi je donio instrument kojeg je kupio od neke žene. Još tada, on je bio zidar i vidio je kod nje taj instrument i odlučio je odraditi nekoliko dnevnica kako bi ga kupio. Kupili smo i žice za gitaru i stavili ih, te sam na taj način dobio svoj prvi instrument – priča Husnija koji danas ima impresivnu zbirku žičanih instrumenata.
– Imam i bendžu – američki instrument koji se koristi u kantri muzici. Radi se takođe o instrumentu koji se razlikuje od skoro svih drugih, zato što ima opnu poput bubnja koja mu i daje karakterističan zvuk. Imam i ukulele koji se koristi na Haitiju i Južnoj Americi, a posjedujem i guitalele koji ima šest žica poput gitare, a proizvodi zvuk ukulela. Posjedujem i citru, mađarski instrument koji spada u ležeće instrumente sa više od 20 žica. Tu je i arapski instrument ud, kojeg sam, što je interesantno, dobio iz Saudijske Arabije, ali putem Izraela. Iako se radi o različitim svetovima da ne kažem, muzika je oduvijek spajala ljude – priča Husnija.
Ističe i da mu je nedavno jedan kolega muzičar rekao da ne vidi neke razlike među svim navedenim instrumentima.
– Ja sam mu rekao: ‘Stari moj, izvini, ali velika je tu razlika!’ Pokušaću i vama banalizovati. Mi svi vozimo auto. Međutim, vozite li podmornicu, kombajn ili jedrilicu? Sve se to vozi, ali razlika je nebo i zemlja. Tako je isto sa instrumentima. Buzuki i bendžo su dva različita svijeta, kao i saz i balalajka. Svaki instrument ima drugačiji raspored žica i svira se na različit način – objašnjava.
Husnija nam i govori da je u mladosti bio roker, ali kako stari sve ga više vuče u etno.
– Otac je voleo sevdah. U mojoj mladosti koja je bila obilježena rokenrolom, sevdah je bio dosadan. Međutim, vremenom čovjek shvati da je sevdah jedna plemenita stvar putem koje je sve ispričano: od stvaranja, ljubavi, života, svega – kaže ovaj muzičar.
Husnija koji trenutno svira prim i basprim u tamburaškom sastavu Kulturno-umjetničkog društva “Bedem” iz Bihaća, iznosi tezu da je muzika neiscrpno blago.
– Koliko god čovjek znao, uvek ima nešto što nije naučio, ali neko drugi zna. Uvijek ima neko bolji. I ja sam svjestan da danas ima djece koja bolje sviraju od mene. Zato je moj cilj da prenesem znanje na mlade. Ja danas imam školu gitare u svojoj kući kroz koju je prošlo 123 djece. Ima jedna djevojka, treći razred srednje škole, svira buzuki, bendžu i balalajku. U Grčkoj imate svega 4-5 devojaka koje sviraju buzuki, a u Bihaću imate moju učenicu Ajlu Kuduzović koja takođe svira buzuki. Zar to nije uspjeh? – pita se na kraju Husnija.
(Klix)
