Na štandu Miroslava Šućura, koji je sam sebi obezbjedio radno mjesto su slatke lubenice iz Kočićeva, dinje iz Dubrava, kruške iz Turjaka, a povrće iz Nove Topole.
Ovaj beksućnik kojeg je opština stambeno zbrinula u staroj školi u Lamincima, odlučio je da sam zarađuje za život. Osim prodaje voća i povrća sakuplja otpad, drvene gajbe, karton i drugu ambalažu.
– Cijelog dana pa i noću imam obaveze. Isplanirao sam svoje vrijeme, ustajem rano, već oko četiri sam na nogama. Nabavljam robu, uređujem štand, sakupljam i sortiram sekundarne sirovine i tako sve do ponoći. Privremeno boravim u napuštenoj fabrici “Jelšingrad” koja mi služi i za skladište – kaže Šućur kojeg u Gradiški i okolini svi poznaju.
Zadovoljan je poslom i zaradom koja je skromna, ali njemu sasvim dovoljna. Ne želi više, priča, da bude na teretu Centru za socijalni rad, Opštini i državi.
– Narod se žali na sve strane, ne mogu to više slušati. Sa kim god stanem na ulici ili pijaci, on priča kako je teško, kao loše zarađuje, a mnogo troši, te male plate i penzije, skupo ovo, skupo ono. Ja nigde ništa nemam, osim optimizma. Zadovoljan sam sa malo, tješim druge koji imaju mnogo više od mene – priča Šućur.
Kaže da će njegov štand uskoro biti još bogatiji jer mu poljoprivrednici daju robu na povjerenje, a kada proda podmiri obaveze pa u novi krug nabavke.
– Danas sam na smetlištu pronašao skupocjeni, ali zagorio lonac od rosfraja. Neka lenja domaćica nije obratila pažnju kuvajući ručak, a kada je lonac zagorio, ona ga je bacila u smeće. Otkuvao sam ga, to je trajalo satima i sada se opet sjaji. Prodaću ga i eto meni dnevnice, zato sam danas srećan i zadovoljan – raportira Miroslav koji se ne predaje, u inat sudbini koja ga nije ni malo nije štedila.
U ratu i prvih poratnih godina, njegov porodični svijet se srušio, skromno imanje uništeno, bliski srodnici umrli.
Šućur kaže da u Gradiški ima mnogo prijatelja, humanista koji mu pomažu, mada se on nikada ne žali niti traži bilo kakvu milostinju.
– Meni je dobro, svejedno da li sam u napuštenoj fabrici u Gradiški ili napuštenoj školi u Lamincima. Imam svoj život i svoj svijet. Svi me poznaju i pozdravljaju, od djece do penzionera i staraca. To me ćini srećnim. Jedan prijatelj iz Švedske mi je donio punu vreću garderobe i na tome sam mu zahvalan – ispričao je Miroslav uvjeren da je u Zavodu za zapošljavanje napokon stekao uslove za stimulaciju.
– Ja sam sebe zaposlio, a to znači, ako je vjerovati državi, da me sleduje novčana nagrada. Otvorio sam radno mjesto. Išao sam da se raspitam u Birou u Gradiški, ali kažu da je direktorica na pauzi. Nisam mogao dugo čekati zbog mušterija na štandu, ali ću opet ići da pitam isto pitanje – odlučan je Šućur koji svojom trokolicom u nedogled gradskim ulicama i obližnjim naseljima transportuje sve što mu dođe pod ruku.
Najčešće odredište su mu gradska tržnica, velike prodavnice, kontejneri i deponije smeća, granični prelaz i carinski terminal. Ipak, najveći problem ima zbog lošeg i poderanog suncobrana.
Našao ga je na smjetlištu kako bi bar djelimično zaštitio robu od sunca.
– Moram donijeti i bure vode jer su mi lubenice vrele kao žar, ugrejale se, može na njima jaje da se ispeče, ali opet su dobre. Ako meni ne vjerujete, pitajte babe iz susedne zgrade, njih sam častio na otvaranju ovog biznisa – hvali Šućur svoju robu.
Rakija na cug
Ne pijem, ali rakiju prodajem i to ne na čašu nego, kako reče, na cug ili gutljaj. Šućur kaže da je cug dvije marke, neko potegne jače, neko slabije pa je u prosjeku opet dobro i da sve dođe na isto.
– Nemam čaša, a da ih i imam, nemam gdje da ih operem. Ovako, svi prvo zveknu sa dvije marke u tepsiju, obrišu dlanom ili rukavom ogrljak flaše pa popiju koliko mogu, ali samo u jednom gutljaju. To je pravilo koje sam smislio, a pravilo postoji da se poštuje – objašnava Miroslav Šućur svoje trgovačke zakonitosti.
(BLIC)
