Markos Rodrigez Pantoha živio je među vukovima 12 godina na planinama u španskoj pokrajini Kordoba prije nego što ga je, u dobi od 19 godina, pronašla tamošnja civilna zaštita i vratila u civilizaciju.
No, čak i sada, u dobi od 72 godine, Pantoja kaže da se nikada nije potpuno prilagodio životu s ljudima.
Rođen je u Kordobi 1946. godine. Izgubio je majku kada je imao samo tri godine, a nedugo potom napustio ga je i otac – otišao je živjeti s drugom ženom u susjedni grad.
Kao dječak, odveden je u planine da bi zamijenio starog pastira i vodio brigu o 300 ovaca. Sjeća se da ga je starac naučio kako da zapali vatru i koristi razne alate, ali 1954. godine, kad Markos još nije napunio ni osam godina, pastir je umro i živio je sam.
Nije jasno kako je Markos završio u planinama s divljim vukovima, ali kada ga je civilna garda 12 godina kasnije pronašla, već je zamijenio izgovaranje riječi životinjskim glasanjem. Vraćen je u civilizaciju, ali nikad se nije prilagodio životu među ljudima. U jednom se trenutku čak pokušao vratiti vukovima, ali “više nije bio isti”, vukovi ga više nisu vidjeli kao brata.
“Možeš reći da su tamo, čujete ih kako zavijaju, ali nije lako vidjeti ih”, rekao je Markos za ”El Pais”.
“Ako ih zovem, oni će odgovoriti, ali mi neće pristupiti. Mirišem kao ljudi, stavljam kolonjsku vodu,”, kaže on.
Markos kaže da posljednja srećna sjećanja ima iz života među vukovima – od ženke koja mu je prvi put pokazala majčinsku ljubav i njene mladunčadi koja ga je prihvatila kao brata. Učili su ga kako preživjeti u divljini, pokazali su mu bobice i gljive koje su sigurne za jelo, ali i one koje su otrovne. Sjeća se spavanja u špiljama, među šišmišima, zmijama i jelenima i bosonogog trčanja po nepristupačnom terenu.
“Zamatao bih noge samo kad su bile ozlijeđene zbog snijega”, sjeća se Markos i nastavlja:
“Na stopalima sam imao tako velike žuljeve da je udaranje u kamenu stijenu bilo poput udaranja lopte”.
No, ta su srećna vremena završila kada ga je civilna zaštita pronašla prije 53 godine, a njegov se život raspao. Markos se osjeća prevareno i zlostavljano, iskorišteno od šefova u ugostiteljstvu i građevinarstvu, a ismijavali su ga i njegovi vršnjaci jer ne zna puno o stvarima poput fudbala i politike.
Trenutno živi u selu Rante u Galiciji. Prošle mu je zime bilo teško jer zbog male penzije nije mogao uvesti grijanje. Srećom, članovi ekološke grupe Amig@s das Arbores prikupili su novac da bi mu izolirali kuću i kupili mu peć za sljedeću zimu.
Bez obzira na opšte razočaranje u životu među ljudima, Markos je srećan što ga barem neki od njegovih komšija prihvataju kao “jednog od njih”. Također, voli razgovarati s djecom o svojoj ljubavi prema životinjama i važnosti zaštite okoliša, a organizacija Amig@s das Arbores često ga poziva da gostuje u školama. Ljudi s kojima se Markos osjeća najugodnije upravo su – djeca.
“Nevjerovatno je kako privlači djecu svojim životnim iskustvom”, rekao je rendžer Hoze Santons, takođe član Amig@s das Arboresa.
Markos je jedan od rijetkih zabilježenih slučajeva ljudi koje su odgojile životinje, daleko od civilizacije. Bio je predmet raznih antropoloških studija, knjiga i dokumentaraca.
