Rane od zemljotresa, kojem će se petak navršiti 48 godina otkako je pogodio Banjaluku, nikada neće zarasti, uprkos tome što grad iz godine u godinu poprima nove obrise.
O tome bi mogao da posvjedoči i profesor Vojislav Alvir koji je imao 15 godina kada je Banjaluku pogodio zemljotres.
– Sjećam se kao da je juče bilo, rušili su se objekti koje su gradile poznate istorijske ličnosti. Ali, jedinstvo našeg naroda je oporavilo grad i pomoglo mu da opet stane na noge – rekao je Alvir.
Dodao je da se u tim nemilim momentima isticala međuljudska solidarnost, te je pomagao ko je stigao.
– Sadašnju školu “Branko Ćopić”, koja se zvala “Mirko Višnjić”, napravili su Makedonci, Gimnaziju Sarajlije, OŠ “Georgi Stojkov Rakovski” su podigli Bugari, i tako dalje. Svi su pomagali, od naše tadašnje vlasti do naroda koji su nas okruživali – priča Alvir.
Nije lako biti posmatrač takve prirodne katastrofe u kojoj je odneseno 15 života i povrijeđeno 1.117 ljudi.
Alvir se prisjeća da su nakon prvog, blažeg, potresa lokalne vlasti upozorile đake da ne idu u škole i radnike da ne idu na posao, čime su spasili mnoge živote. Stravične slike još su pred očima i njegove supruge Lidije.
– Vidjela sam kako se ruši kula na kući Popovića i kula na zgradi današnje Gradske uprave. Bilo je strašno, užas je riječ koja može opisati taj događaj – kaže Lidija.
Ona je tada imala samo 13 godina, kada se sa majkom se zadesila u blizini Gospodske ulice.
– Prvo se čuo tutanj iz zemlje, pa onda neki pritisak, vakuum, ne znam, možda je sav taj osjećaj proizvod straha. Jauk, plač, pometnja su odzvanjali ulicama – priča ova žena.
Nakon dana u kojem su mnogi ostali bez domova nastupilo je širenje pozitivne energije i pomaganje ugroženima.
– Ljubav i prijateljstvo među ljudima su vratili život u Banjaluci na pravi kolosijek – kaže Lidija.
Pošto su mnogi objekti bili porušeni, među kojima i škole, nastava se održavala u vagonima, a zima se prezimila u improvizovanim domovima. Zahvaljujući solidarnosti za kratak period sve se vratilo u stanje koje je vladalo prije zemljotresa, ali u srcima mnogih Banjalučani svaki 27. oktobar i dalje otvara stare rane porušenog grada.
O solidarnosti koja je vladala među svim građanima tadašnje Jugoslavije svjedoči i članak “Glasa” koji je izašao 24. novembra 1969. godine.
U tekstu stoji da je veliki broj radnika iz cijele zemlje i tog vikenda nastavio akciju solidarnosti. Za to vrijeme je Opštinski odbor Crvenog krsta Banjaluka obezbijedio odjeću, obuću i školski materijal djeci koja su morala napustiti grad, a osim njih, značajnu pomoć su pružili norveški, švedski i austrijski Crveni krst.
(Glas)
