Najgore je otići fotografisati roštilj kada si na dijeti, e a to se meni desilo..
Kada neko spomene ćevabdžinicu “Kod Muje”, odmah se sjetim Mujinog automobila Ford Taunus koji je bio parkiran blizu limenog objekta u centru grada (tik uz sadašnju radnju Eurosplet ili preko puta Hipo banke, kako hoćete), sjećam se ogromnih redova ispred, jer tada nije bilo dostave. Tada su se ćevapi motali u obični bijeli papir. Luk sitno izrezan, nikad poslije toga takav nisam kušao….
U samom lokalu, jednostavni stolovi, i prozorče u kuhinji, na kojem su stajale čaše vode, po koje smo kao djeca išli nakon što smo pojeli svoju porciju. Tada nije bilo popularno piti jogurt uz ćevape. Danas svi piju jogurt uz ćevape, a meni nešto to ne ide zajedno…
Gotovo svake subote, moja doza je bila srednja i mala porcija (srednja porcija- tri pločice u cijeloj lepinji, mala porcija: pola lepinje sa dvije pločice). I tako skoro deset godina.
Svaka malo ozbiljnija bolest kod djeteta praćena je nedostatkom apetita. Međutim, ćevape sam i kao bolesno dijete mogao uvijek. Sa pregleda kod doktora, znalo se gdje se ide. Pravac “mujin ćevap.”
Moj otac je jednom prilikom izračunao kako smo kao familija mogli kupiti solidan nov auto, koliko sam u životu pojeo ćevapa.
Danas je situacija nešto drugačija, gomila je ponude, ima dobrih i loših ćevabdžinica. Došle su roštiljnice, stigao je i travnički i leskovački ćevap u Banjaluku.
Ali zašto je prva asocijacija na banjalučki ćevap – ćevap Kod Muje?
Amir Smailagić, vlasnik ćevabdžinice “Kod Muje”, kaže da je to zato jer je njegov djed napravio prvi ploču ćevapa.
“On je svojevrsni kralj banjalučkog ćevapa jer je prvi uveo jedan specifičan oblik, za razliku od travničkog,sarajevskog, ili leskovačkog, koji dolaze na komad”, kaže vlasnik ove ćevabdžinice.
PIŠE: ELVIR PADALOVIĆ, Buka portal
