Hvala vam što ste me pozvali da sa nekim progovorim, uljepšali ste mi dan, kaže Vasilj Knežević, jedini stanovnik katunskog naselja u mjestu Šepirice, na obroncima Vlašića, kome je karabin drug, vuk i medvjed prve komšije, a ”Fejsbuk” jedini prozor u svijet.
Kilometrima daleko od civilizacije, na 1.375 metara nadmorske visine, ovaj hrabri mladić živi sam sa svojih tridesetak goveda. Najbliže selo Pilipovina u opštini Kotor Varoš udaljeno je više od pet kilometara, a do njegovog ognjišta stiže se jedino kozjom stazom, koju je već prekrio snježni pokrivač.
Knežević je rođen i odrastao na planini, sa koje nije odlazio ni kada je tokom rata iz ovog malog mjesta, skrivenog među borovima u proplanku, otišlo dvadesetak porodica koje su tu živjele do ratnog vihora.
– Imam oca, ali je on na imanju u selu, godine su ga stigle, pa u planinu ne može. Živim sam. Ovdje sam proveo djetinjstvo i nikada nisam ni pomislio da odem, ali je svake godine sve teže. Samoća je, vjerujte mi, teža od svake nedaće – rekao je Knežević uzbuđen zbog neočekivanog poziva.
Društvo mu prave životinje, domaće i divlje, a o ženidbi, kaže, i ne razmišlja iako gazi 34. godinu.
– Teški su ovdje uslovi za život. Vodu nosim sa izvora, a nema ni struje – rekao je Knežević.
Svjestan je da će teško naći djevojku koja bi sa njim dijelila surove uslove života.
– Nema te ljubavi zbog koje bi neka djevojka iz grada došla da živi ovdje – kaže Knežević bez imalo premišljanja.
Dodaje da u selo ode jednom sedmično da kupi hljeb, a u grad samo kada ga zaboli zub ili ako ga lugar tuži za posječeno drvo. Do prvih kuća može samo pješke ili na konju. Ranije se u planinu moglo i terenskim vozilom, ali je makadamski put uništen nekontrolisanom sječom šume.
Knežević kaže da u proljeće ovo pusto planinsko mjesto oživi uz cvrkut ptica i riku srndaća, dok je zimi slika potpuno drugačija.
– Ustajem u pet sati, popijem čaj, pa čim se malo razdani izlazim da nahranim stoku. Dani su kratki, a zimske noći duge i hladne. Ponekad sjedim dok mi plamen svijeće osvjetljava sobu i slušam muziku na tranzistoru, sve dok se baterije ne istroše. Da mi nije mobilnog telefona i interneta, ne bih ni znao šta se dešava u svijetu – priča ovaj mladić i dodaje da, iako nema struju, bateriju na telefonu uspije da napuni putem akumulatora za traktor.
Iako živi sam, daleko od ljudi, među zvijerima, ne plaši se ničega. Medvjed i vuk su, kaže u šali, u ovom kraju domaće životinje.
– Zemlja je ovdje plodna, od poljoprivrede se može lijepo živjeti, ali neće niko da dođe ljeti ni za dnevnicu da radi. Imam poljoprivredne mašine, pa uspijem sam da obezbijedim hranu i za sebe i za stoku – kaže Knežević i dodaje da su čist planinski vazduh i hrana proizvedena na njegovom imanju zaslužni za njegovo dobro zdravlje.
U Šepirice, osim lugara koji čuva šumu, dolaze samo lovci dok traje sezona lova na divljač i jednom godišnje poneki prijeratni stanovnik da obiđe pusto ognjište.
Iako živi sam bez struje, vode i porodice, Knežević se osim na samoću, ne žali ni na šta drugo te kaže „seljak u planini na izobilje nije ni navikao“.
Ponekad pomisli na to da bi mu negdje među ljudima u gradu bilo bolje, ali na odlazak brzo zaboravi, jer mu je, kako kaže, oko srca toplo samo na njegovoj djedovini u planini.
Nesreća
Vasilj Knežević kaže da sve i da mu se pruži prilika da ode negdje iz svog rodnog kraja, ne zna šta bi radio tamo u tuđini.
– Prije 15 godina doživio sam nesreću i ostao invalid. Punjač mobilnog telefona mi je eksplodirao u ruci i ostao sam bez šake. Nisam završio školu, a u preduzećima neće da zaposle invalida, tako da mi je suđena planina – rekao je Knežević.
(Glas)
