Da bi ljudi bili uspješni u onome što rade, preduslov je da spoznaju svoje kapacitete i nikad ne odustanu. Bilo da ste kuvar, frizer ili ljekar, svako treba da teži da u tome što radi bude vrhunski.
Ovo su riječi Sonje Stančić, psihologa iz Banjaluke, koja godinama niže zavidne profesionalne rezultate.
“Čovjek ne treba da odustane zato što mu je sredina nestimulativna ili ga ne razumije, nego suprotno – treba da traži sredinu, grad, državu gdje će razumjeti i cijeniti njegov potencijal”, savjetuje Stančićeva.
Smatra da treba da budemo aktivan stvaralac svog života, a ne da dopustimo da ga drugi kreiraju. Treba, kako pojašnjava, da damo sve od sebe i da se trudimo da budemo bolji čovjek danas nego što smo bili juče, ali i da svaki dan napravimo po jedan novi korak.
“Koliko god taj korak bio mali ili veliki, taj korak je samo tvoj i možeš s ponosom reći da si ga ti kreirao. To je originalan korak, originalno tvoje djelo. I taj osjećaj u stomaku što se komeša, ponos, sreća što si stvorio nešto je ono što vrijedi”, naglašava Stančićeva.
Ona je završila osnovni studij u Banjaluci i imala je, kaže, sreću da su joj u to vrijeme predavali doajeni psihologije iz Beograda i Banjaluke. Spoj akademskog i neformalnog obrazovanja kod nje je, ističe, izgradio vještinu slušanja, pa se trudi da uvijek sasluša, aktivno čuje sagovornika, da prepozna nijanse u onom što govori i verbalno i neverbalno.
“Ja sam psiholog, uvijek ću to biti ma šta radila, i svi moji poslovi su obojeni tim”, napominje Stančićeva, koja je neumorna, te je teško pobrojati njene dosadašnje poslove.
Radila je posao šefa kreative u jednoj marketinškoj agenciji i nada se da će se tom poslu i vratiti. Već 10 godina poslom je vezana za IPSOS – istraživačku agenciju iz Beograda, prvo kao istraživač, a zatim kao konsultant, što je, napominje, fantastično iskustvo.
Od 2001. godine sarađuje i sa “Zdravo da ste” iz Banjaluke, jednom od najstarijih NVO u RS, koja se bavi zaštitom i promocijom prava djeteta. Posljednje četiri godine uglavnom se bavi savjetovanjem u izbornim kampanjama u BiH. Radila je i radi sa strankama, predsjedničkim kandidatima, kandidatima za načelnike i gradonačelnike.
“Ovaj posao je težak i zahtijeva da ste kao ličnost zreli, odrasli, da ste u najvećoj mjeri riješili svoje komplekse, da ste u svim situacijama, posebno kriznim, stabilni i da imate rješenje i da idete bar tri koraka naprijed”, pojašnjava nam Stančićeva.
Ideja vodilja joj je, dodaje, kultura dijaloga i društvo koje svakom čovjeku omogućava dostojanstven život. Posebno joj je bitno da djeca imaju budućnost na ovim prostorima i pokušava da se za to bori. Zanimljivo, jedan od njenih prvih poslova, koji ju je, vjerovatno, i najviše inspirisao je posao psihologa istraživača, a radila je upravo sa mališanima.
Riječ je bila o projektu koji je podržao UNICEF, o djeci koja rade na ulici. Družila se, jela, pa čak i prosila s njima. Spoznala je njihov svijet, osvijestila kako je gledati nekome u cipele i kako je kad vas neko ko svaki dan prolazi pored vas ne primjećuje. Radila je, prisjeća se, sa divnom djecom i nije propustila priliku da mnogo nauči.
“Najbitnije što sam naučila jeste da su oni davali, a ja sam samo uzimala od njih: njihovu energiju, njihovo vrijeme, njihovu dobru volju, a na kraju i informacije. Nisam bila zadovoljna ni tada, ni sada s tim, jer sam im davala nadu da njihov život može ići i nekim drugim tokom, a onda se ništa nije desilo, ni promijenilo. Uzimanje nikad ne rađa dobar osjećaj, uzimanje ima smisla jedino ako i dajete nešto od sebe i to ako dajete mnogo”, kaže ona.
Priznaje da je štreber, te da smatra da nikad ne zna dovoljno, kao i da sa godinama ima sve više potrebe za saznavanjem i učenjem. Trenutno je na doktorskim studijama iz oblasti kognitivne psihologije u Beogradu. Na pitanje ima li u BiH nade za mlade i kako se oni mogu izdići iz većine i uspjeti, Stančićeva odgovara da nije upitna nada, nego volja da se bude svoj i da se radi na sebi. Nekako smo, pojašnjava, skloni da krivimo druge za sopstvene neuspjehe i mislimo da je onaj drugi lako došao do toga što ima (govorimo o legalnim stvarima).
“Naravno da bi uslovi kako za mlade, tako i za sve ostale, trebalo da budu bolji, ali i naša volja da pomognemo sebi bi trebalo da bude glavna. Sve dok gledamo u tuđe dvorište i sve dok očekujemo da motivacija bude spoljašnja, neće biti uspjeha”, ocjenjuje Stančićeva za “Nezavisne”.
Put do ličnog uspjeha je, zaključuje, u svima nama i svi imamo kapacitet za to, samo treba da se usredsredimo na rad i znanje.
“Mi živimo u takvoj zemlji i podneblju da nam je malo tog dato samo od sebe. Sve moramo da stvorimo sami i čim prije to shvatimo, situacija ima izgleda da se promijeni. Sve dok čekamo da nešto dobijemo, a ne stvorimo, nećemo uspjeti”, dodaje ona.
