Piši šta hoćeš i koliko hoćeš, ali ne pominji gdje si, ni kod koga si. Još nisam riješio papire za sve ovo, pa da mi se ne natovare na vrat. A znaš ih kakvi su… Čim čuju, eto ih. Pa ode sve. Samo ne pominji gdje si.
Do kupališta ionako nije lako doći. Postoje dva puta i oba su naopaka. Jedan vodi preko lauških brda, drugi preko Čokora. I sa jedne i sa druge strane ima mašala makadama. Rupa na rupi. Preko Čokora je put bolji, ali je duži. K’o u Bećkovićevoj pjesmi.
Čovjek kome ne pominjemo ime je zajazio Suturliju na jednom njenom „mirnom“ potezu i napravio jezerce. Voda je mutna, ali čista. Na „pročelju“ jezerceta udaren je tuš, nekoliko metara dalje nalaze se skakaonica i tobogan, a na sredini kupališta je i „lijana“ koja se neprestano ljulja.
Domaćin koji ne želi da otkrivamo njegovu „sigurnu kuću“ pokosio je ogroman plac, razapeo mrežu za odbojku na pijesku, nabavio je dva golića za mali fudbal, a za najmanje je u hladovini „posadio“ trampolinu. Do „kuruza“ je sklepao kabinu za presvlačenje.
Pored Suturlije, na obali, podigao je desetak drvenih stolova. Ukraj svakog stola je omanje ložište ozidano od crvenih cigli i bijelog kamena. Za roštilj ili kotlić. Na kraju livade je i improvizovana pecana u kojoj se nedjeljom vrti „klempo“.
Ulaz na kupalište je dvije banke. I to je sve što mora da se plati. Ostalo je na volju kupačima. Djeca koja na Suturliju silaze sa okolnih sela nose sendviče i sokove, oni malo kuražniji prte roštilj, a oni kojima je sve sem kupanja čisti višak kod domaćina mogu da naruče ćevape, kobasice i krpice.
„Cijene su ti ovdje kod mene kao u gradu. Velika porcija pet maraka. I imaš povrće iz moje bašte. Znaš kakav je paradajz? Umivao bi se njime! Ima pivo, ima sok, ima rakija, ima špricer, a ima i sladoled“, kaže domaćin koji moli da mu ne pominjemo ime. Tačnije nadimak, jer ga po imenu malo ko zna.
Kafanica ima i baštu u kojoj se nalazi pet-šest stolova. Pozadi kuće su dva poljska klozeta. Nije najsrećnije rješenje, kaže domaćin, ali do prve prilike mora tako. Desno od kafanice se nalaze tri-četiri bureta, zapravo stolovi „za stajanje“. Tu piju i galame stalne mušterije.
Dječaci koji su stigli pješke zorom na kupalište takmiče se ko će bolje skočiti sa lijane pred zadivljenim curicama. Potom odmjeravaju preciznost gađajući fudbalskom loptom prečku malog gola. Zatim slijedi ručak i opuštanje uz muziku koja zveči sa „bluetooth“ zvučnika.
Domaćin za drugi astal nosi rakiju i špricer. Dan je, veli, od toga. Potom za sedmi sto nosi pivo djedu koji je prije pola sata na kupanje dovezao dva unuka rashodovanim kombijem koji je posljednji put registrovan koju godinu prije rata.
„Ja ti svaki dan oko podne natovarim njih dvojicu dolje na Saračici i preko Čokora. Sad gore rade put, pa nam treba malo duže, ali na rijeci smo za deset-petnaest minuta. Budemo do šest-pola sedam. Nekad ponesemo od kuće, nekad im ispečem pljeske ovdje“, kaže nasmijani djed. Potom raširi asuru i u hladu vrbe zaspa.
Na brini jedan dječak pokušava da ulovi koju „zekicu“ u plićaku Suturlije, ali mu ne ide od udice. Brzo ostavlja štap i u trku skače sa skakonice. Lijep „prelom“. Pored vode je nekoliko stepeni manje, lakše se diše i samo kiša ili obadi mogu da prekinu neočekivani „godišnji odmor“.
„Piši šta hoćeš i koliko hoćeš, ali ne pominji gdje si, ni kod koga si“, još jednom upozorava domaćin bježeći za šank da napravi još jedan špricer i da klincima koji su konačno napustili trampolinu ponese po sladoled…
Goran Dakić
