Kažu da dobri ljudi imaju dosta nadimaka. Josipa Barišića gotovo niko ne zove imenom: za komšije je Lukin, za žene Miško, a mnogi ga oslovljavaju jednostavno – Mišo. Miško ima titulu majstora svih zanata. Dobio ju je poštenim radom, nije je kupovao poput nekih poznatih političara u našoj državi. A zna mnogo zanata, tvrdi čak i više od dvadeset.
– Bravarija, mašinbravarija, stolarija, struja, voda, grijanje, hlađenje, pravljenje mlinova, mješaonica za žito, sušara za vlažan kukuruz, sječki za kolače, mesarskih mašina, čamaca, vesala, ribarskih mreža, priključaka za traktor, proizvodnja zdrave hrane. Eto, to su samo neka zanimanja kojima se uspješno bavim – tvrdi Barišić.
Ovaj zanimljivi i uvijek nasmijani majstor prvi je u Bok Jankovcu posijao kukuruz u martu, a obrao ga je u avgustu. Zaključio je da se klima promijenila, pa je pomjerio rokove radova u njivi.
– Mijenjaju se i klima i ljudi. Stari ljudi zapisuju vrijeme po danima između dva Božića, a ja se orijentišem na period između Rolan Garosa i Vimbldona. Ako između ta dva turnira ne bude kiše, neće valjati godina.
Prošla je bila loša, ova će biti bolja. Lani sam samljeo pet tona kukuruza i prodao isto toliko kukuruznog brašna. Lijevčani vole brašno od bijelih kukuruza, ovi sa većih nadmorskih visina od žutih. I to sam spoznao – konstatuje Barišić.
Brašno je slao mušterijama i u Sarajevo, Zagreb, Beograd, Banju Luku, pa čak i u Njemačku i Ameriku. Specijalista je i za kulene, ljute kobasice, roštilj, alii za lovačke priče, iako nije lovac.
Kaže da je osma generacija Barišića u Gradišci, na plećima nosi 66 godina, penzioner je, a radni vijek proveo je u gradiškom „Standardu“. Svi kažu da je bio izuzetan majstor i dobar poslovođa, a on priznaje da je uvijek na posao odlazio pjevušeći. Bio je uvijek okružen ženama, radnicama, a one tvrde da je bio kavaljer, možda i najpoznatiji u cijeloj fabrici.
B. Grgić
