Samo sedmicu dana prije početka Eurosonga, pjesma hrvatskih predstavnica, grupe Lelek, izazvala je neočekivanu međunarodnu kontroverzu.
Grupa Lelek, koju čine Inka Večerina Perušić (33), Lara Brtan (19), Marina Ramljak (26), Korina Olivia Rogić (24) i Judita Štorga (25), pobijedila je na Dori s pjesmom “Andromeda” s kojom će predstavljati Hrvatsku na Eurosongu u Beču.
Iako Turska, koja inače ne učestvuje, glasno kritikuje takmičenje zbog prisutnosti Izraela, ovih dana glavne zamjerke usmjerene su prema hrvatskoj pjesmi. O tome je na društvenoj mreži X pisao i novinar Leonardo Panetta.
– Za sedmicu dana počinje Eurosong. Turska, koja ne sudjeluje, kritizirala je glazbeni događaj zbog učestvovanja Izraela. No, posljednjih sati glavne brige Ankare dolaze iz pjesme koju je prijavila Hrvatska. Ženska grupa Lelek na festival donosi pjesmu Andromeda. O čemu govori? O ženama koje je Osmansko Carstvo otimalo i porobljavalo tokom svoje okupacije Balkana.
Izvođačice izlaze na binu s tetovažama na licu kako bi prizvale praksu dobrovoljnog obilježavanja tijela s ciljem izbjegavanja seksualnog ropstva i prisilne konverzije. Turski mediji kritikuju taj izbor uz obrazloženje da Eurosong ne bi trebao nositi političke poruke. Nastup benda potvrđen je za bečku pozornicu 12. maja – stoji u njegovoj objavi.
O čemu pjeva Andromeda?
Naslov koji zvuči gotovo nadnaravno zapravo otvara puno širu priču od same savremene pjesme. Andromeda je prožeta emocijama i zamišljena kao posveta ženskoj izdržljivosti, zajedničkom pamćenju i identitetu koji se generacijama čuva i prenosi. Kako same članice Leleka ističu, polazište su im bile žene katoličke vjere iz Bosne i Hercegovine u periodu Osmanskog Carstva.
– Pjesma govori o katoličkim ženama iz Bosne i Hercegovine, odnosno primarno iz tog dijela za vrijeme Osmanskog carstva, koje su se morale tetovirati i stavljati znakove na sebe kako bi se zaštitile od ropstva i od braka i da ih se ne bi kralo, ubijalo. To je zapravo bilo i više nego sama tetovaža, to je bio cijeli obred koji su bake prenosile svojoj djeci i unucima – objasnila je članica grupe Korina.
Priča iza tetovaža: Šta je sicanje?
Iscrtani motivi na licima i rukama članica grupe imaju dublje značenje – posveta su drevnom i gotovo zaboravljenom običaju Hrvatica iz Bosne i Hercegovine. Riječ je o tradiciji poznatoj kao sicanje ili bocanje, obliku tradicionalnog tetoviranja koji je bio raširen među katoličkim ženama u Bosni i Hercegovini.
Iako je tetoviranje, odnosno ukrašavanje tijela, poznato od pradavnih vremena, na prostoru BiH posebno se razvilo za vrijeme osmanskih osvajanja, od 1463. do 1878., kada je Osmanlijsko Carstvo vladalo tim područjem. Smatra se da su tetovaže imale zaštitnu i identitetsku ulogu.
– Od sredine 15. stoljeća spašavale su živote žena za vrijeme osmanskih osvajanja te je kroz njih ispričana priča o opstanku hrvatskog naroda – objasnila je dr. sc. Vesna Haluga.
– Tokom okupacije Bosne katoličko stanovništvo bilo je izloženo stalnim osmanskim napadima, progonima, pljačkama te otmicama i silovanjima djevojaka i mladih žena, kao i danaku u krvi, odnosno odvođenju dječaka i mladića u janjičare – dodala je ona, prenosi Index.
Simboli i obred
Najčešće tetovirani dijelovi tijela bili su zapešća, šake, prsti i podlaktice, a ponekad čak i prsa i čelo. Iako je najčešći motiv bio krst, koristili su se i različiti geometrijski i solarni simboli, poput krugova koji su predstavljali tradicionalno kolo, te stiliziovni ornamenti, borovi, ograde i grane. Često su se isprepletali paganski i katolički simboli, odražavajući slojevitu istoriju i simboliku od ilirskih vremena.
Djevojčice su se najčešće tetovirale između šeste i šesnaeste godine, a obred se često praktikovao na praznik svetog Josipa ili uoči Blagovijesti. Tetovaže su se izrađivale ručno, iglom i smjesom čađe pomiješane s medom ili mlijekom.
Iako su nastale kao simbol zaštite, danas se promatraju kao dio kulturne baštine i snažan znak identiteta.
Ova tradicija počela se gubiti prije Drugog svjetskog rata, a danas se njeni tragovi mogu pronaći tek kod starijih žena u srednjoj Bosni.
Šta tačno pišu turski mediji?
Kritike su krenule s društvenih mreža, gdje su neki korisnici zaključili da Hrvatice na Eurosong dolaze s političkom porukom protiv Osmanlija, a rasprava se ubrzo proširila i na turske medije.
Portal TRHaber navodi da je pjesma „zapalila fitilj rasprave“ te ističe da tetovaže na licima članica grupe predstavljaju običaj kojim su se djevojke „štitile od Osmanlija“. Posebno izdvajaju stihove „Nisu naše majke iznjedrile roblje“ i „Sinovi naši nisu podanici“, pitajući se „ocrnjuje li pjesma Osmanlije“.
List Yeni Birlik je oprezniji i piše da su neki korisnici na društvenim mrežama stihove protumačili kao poruku osmanskim vojnicima, ali dodaje da se u pjesmi „direktno ne spominju ni Osmanlije ni određena istorijska sila“. Zaključuju da pjesma više govori o „ratu, traumi, slobodi i identitetu“, pa je tvrdnja da negativno prikazuje Osmanlije „uglavnom stvar interpretacije“.
Stranica Eurovision Türkiye prenosi reakcije turskih korisnika društvenih mreža, ali takođe navodi zaključak lista Yeni Birlik da nema jasnog dokaza za direktno prozivanje Osmanlija.
