Nemanja Cvijić (22), državljanin Italije, u kojoj je odrastao i školovao se, pokrenuo je vlastiti biznis u Gradiški, gradu odakle potiču njegovi roditelji.
Pored više mogućnosti zaposlenja u italijanskom gradu Tombolo, Cvijić je izabrao Gradišku i Republiku Srpsku, kao područje u kojem je odlučio da živi, gradi svoje porodično gnijezdo i poslovni svijet.
– Moji roditelji su ubrzo nakon rata otišli u Italiju. Imao sam nekoliko godina kada sam sa njima stigao u Tombolo. Tamo sam odrastao, završio mašinsko-tehničku školu, stekao mnogo prijatelja ali sam stalno osjećao zavičajnu nostalgiju svojih roditelja – priča Nemanja.
U Gradiški je prije tri godine registrovao preduzeće za promet kozmetike i razvio poslovnu mrežu u cijeloj BiH.
Preduzeću je dao naziv “Tombolo”, po gradu svoga djetinjstva i mladosti u italijanskoj pokrajini Padova.
– Imao sam nebrojeno mogućnosti da pronađem posao u Italiji ali sam došao ovdje. Radim treću godinu, borim se na tržištu, mnogo putujem, ne brojim sate ni dane na poslu jer sam shvatio da bez truda nema uspjeha – priča ovaj vrijedni mladić, odlučan da svakim danom napreduje u poslu.
Ovdje ima mnogo njegovih vršnjaka koji su godinama na birou rada, bez posla i dobrih ideja.
– Mladi koje sam upoznao u RS uglavnom žele da se zaposle u administraciji, da rade u državnim ili opštinskim službama, gde je zagarantovana plata bez obzira na znanje i učinak. Ja sam u Italiji shvatio da sve počiva na sopstvenoj ideji, da se mora mnogo raditi i žrtvovati, a ne čekajući da to neko drugi obezbedi – objašnjava Nemanja svoju poslovnu filozofiju i situaciju u Republici Srpskoj.
U Italiju, gdje još žive njegovi roditelji, povremeno odlazi. Tamo prijateljima, koji ne razumeju njegov poslovni i životni korak, objašnjava razloge odlaska te uslove života u domovini svojih roditelja.
– Omladina u Italiji mašta da ode u još razvijenije zemlje, u Njemačku, Francusku, Španiju, Ameriku, a ja sam izabrao RS i BiH. To oni ne mogu da shvate. Nisam se pokajao, u Gradiški sam se zaljubio, oženio i odlučio da ovde radim i živim. Ponekad osjećam nostalgiju za Italijom ali i to brzo prevaziđem – objašnjava ovaj mladić odlučan da svakodnevno napreduje, unapređuje svoj mali biznih od kojeg živi njegova i još nekoliko drugih porodica.
