Baka Vujka (90) i deda Vojimir (92) Tomićević iz Ivanjice rekorderi su u najtežoj ali i najljepšoj životnoj disciplini – ljubavi.
Njih dvoje već 72 godine uspješno savladavaju sve prepreke bračnog života i kažu da se vole isto kao davne 1944. kad su se vjenčali. Tomićevići se rado sjećaju prosidbe i šale se na taj račun.
– Bio u selu neki čovjek koji me mnogo nervirao, zvao se Vojimir. Kada su mi rekli da treba da me isprose za Vojimira, ja odmah rekoh da neću. Zamalo sve da propadne. Otac mi je tada rekao da je Vojimir iz poštene i čestite porodice, nema mnogo, ali je dobar čovjek. To je presudilo, i evo poslije 72 godine, nije bilo trenutka da sam se pokajala – kaže Vujka.
Počeli su sa dva zemljana tanjira i jednom šerpom, a danas imaju ono što vrijedi više od sveg blaga na svijetu – dvije ćerke i po četvoro unučiča i praunučića. Pričaju da bi, kad bi se nekim čudom opet vratili na početak, opet sve isto uradili jer su, kažu, lijepo proživjeli.
– Nikada joj nisam rekao ružnu riječ, ona mi je supruga i prijatelj, najbolji kog sam imao – priča djeda Vojo, koji je u penziju otišao kao vojno lice. Sjeća se dana kad su zbog posla morali da se sele iz grada u grad.
– Bio sam odan i pošten vojnik, pa me ostaviše da radim pri vojsci. Imao sam samo dva razreda škole, prije podne sam radio vojničke poslove, a po podne pohađao školu. Dođem uveče kući, a moja Vujka sama sa djecom, sve završi i sačeka me s večerom. Nadaleko nije bilo takve domaćice. Kad spremi krofne, prste da poližeš – priča djeda Vojo, i nježno grli svoju suprugu. Baka Vujka se sa setom sjeća vremena kada je vladalo siromaštvo u materijalnom, ali bogatstvo u ljudskom smislu.
– Kada su Voja ostavili u vojsci, riješila sam da napustim selo i krenem s njim, suprug mi je, treba da budem uz njega. Sjećam se kada smo se selili iz Aleksinca u Niš, na jednom vojnom vozilu dvije porodice, ali nama nije bilo tjesno, poštovali smo se, družili. I nikad nisam gledala unazad, samo naprijed – priča baka Vujka.
Kad bi nas bog uzeo zajedno
– Stari smo, nemamo više želja, osim da su nam mladi zdravi i srećni, to nam je najvažnije. Ako smo zaslužili tu posljednju želju, voljeli bismo da nas Bog uzme zajedno. Tolike godine smo lijepo proživjeli, lijepo bi bilo da zajedno i krenemo kad dođe vrijeme – kaže baka Vujka.
