Jedan beogradski novinar, koji stanuje blizu Patrijaršije, često je u džepu jakne svoga sina nalazio bombone. Znajući da mu ih nije kupio, zabrinuo se i pitao sina odakle mu. Mališan je odgovorio: „Dao mi moj drug Paja“.
Poslije nekog vremena ocu je već to postalo čudno, jer nije mogao da se sjeti nijednog druga svoga sina po imenu Paja, pa je upitao: „Koji ti je to drug?“
Dječak je ko iz topa odgovorio: „Pa naš patrijarh. Kad god prolazi pored parkića u kom se mi igramo, on kupi bombone pa nam podijeli. A mi ga volimo jer nam je drugar, pa ga zovemo Paja.“
Jednom drugom prilikom, u zimsko doba, djeca su se igrala u blizini Patrijaršije. Bio je izuzetno hladan i vjetrovit dan, a patrijarh je prolazeći tuda djecu pozvao da se sklone od košave i uđu u Patrijaršiju na sokić. Sva djeca pojurila su za patrijarhom, samo se jedan zadržao na stepeništu ispred vrata.
Patrijarh ga je upitao zašto ne ulazi, a dječak je rekao: „Ja ne mogu, nisam kršten.“
Patrijarh mu je na to odgovorio: „Samo ti uđi, sinko. To su novotarije da se djeca krste kad se rode. Nekada su se momci krstili pred vojsku, kad su zreli i znaju šta žele. Ako i ti to budeš htio kad odrasteš, evo, ja ću te krstiti. A sad uđi slobodno“. Dječak je ozaren i oslobođen stida ušao sa svojim drugovima.
