Evo jedne od priča:
“Putovala su tako dva monaha, i došla do grada u kome je živjela mlada žena, čekajući da izađe iz svoje nosiljke. Kiša je napravila duboke bare i nije mogla da siđe a da ne urplja krajeve svoje svilene haljine.
Stajala je tako, izgledala veoma ljuto i nestrpljivo. Grdila je sve prisutne, ali oni nisu imali gdje da spuste svoje teške torbe kako bi joj pomogli da siđe. Mlađi monah je uočio ženu, ali ništa nije rekao, i prošao je pored nje.
Stariji monah ju je brzo podigao, stavio je na leđa, prebacio preko vode, i spustio je na drugu stranu, gdje je bilo suvo. Ona nije zahvalila starijem monahu, samo ga je odgurnula sa puta i otišla.
Kako su nastavili putem, mlađeg monaha počele su da muče misli.
Nakon nekoliko sati, kada više nije mogao da izdrži, rekao je: “Ona žena je bila veoma sebična i nekulturna, a ti si je podigao na svoja leđa i nosio je! A onda, nije ti ni zahvalila!”
“Spustio sam ženu prije nekoliko sati,” odgovorio mu je stariji monah. “Zašto je ti i dalje nosiš?”
Koliko je to lijepo rečeno? Kada razmišljate o nečemu lošem– grubom i nekulturnom vozaču, svađi sa partnerom ili kolegom, birate da provedete vrijeme osjećajući se uznemireno. Ovakva osjećanja ne treba da zadržavate u sebi, već da ih pustite da prođu. To je dobar podsjetnik da je ono što je u našoj glavi zaista važno za našu psihičku dobrobit.”
Da bi naša djeca naučila ovu veštinu, prvo moramo sami sebe da naučimo.
