NEMANJA IMA 13 GODINA, A SAM IDE NA HEMOTERAPIJU: Nije mi teško, samo da znam da ću se vratiti

– Plašim se igle i terapije od koje mi je muka… a nije mi teško što putujem sam do bolnice, samo da znam da ću se iz nje vratiti kući… – priča za ”Blic” Nemanja Leontijević (13) dok gleda ekipu Blic-a očima u kojima živi tuga.

Ovom dječaku iz sela Kožuar prije 15 mjeseci dijagnostikovan je osteosarkom, tumor kostiju.

Na ulazu u dvorište petočlane porodice Leontijević srce se cijepa. Teško siromaštvo napala je bolest. Napala je njihovog Nemanju. Neljudski uslovi u kojima živi sa mamom Slađanom, tatom Dušanom, sestrom Jelenom (10) i bratom Stefanom (2), razlog su zašto na hemoterapije putuje sam. Njegov put od kuće do bolnice prekriven je “trnjem”. Iz sela Kožuar autobusom do Uba pa drugi autobus do Beograda. Silazi u Savskoj ulici. Mali junak onda planinari do Pasterove, do vrata Instituta za onkologiju i radiologiju.

– Kad siđem iz autobusa, idem još malo pješke… – kaže Nemanja. A to malo je nekoliko kilometara teškog pješačenja uzbrdo.

U pogledu se nada još nazire, a snagu mu pruža porodica.

– Teško mi je što moram da putujem sam, i u bolnici sam jedini koji je sam, bez roditelja. Ponekad dugo čekam autobus, a umoran sam, ne mogu ni da potrčim. Razmišljam samo o tome kako ću posle terapije ići kući. Iako ne znam uvijek koliko ću se zadržati. Ponekad ostanem sedam dana, nekad deset. Onda mi nedostaju sestra i brat – kaže Nemanja, dok glavu okreće na suprotnu stranu od ožiljka koji sjeća na operaciju tumora na vilici.

– Kad siđem iz autobusa, idem još malo pješke. Ponekad dugo čekam autobus, a umoran sam, ne mogu da potrčim.

Od kada se razbolio Nemanja, nastavu sluša u bolnici.

– Završio sam šesti razred sa odličnim uspjehom. Volim biologiju i matematiku. Volio bih da se vratim u redovnu školu, nedostaju mi drugari. Ovdje niko ne dolazi, igram se sa bratom i sestrom. Jelena i ja igramo karte, šah…i lopta nam je bušna, pa ništa od fudbala – kroz poluosmjeh priča napaćeno dijete.

Kada je ekipa Blic-a pitala koliko voli svog batu, sestra Jelena pobjegla je iz sobe, plačući.

– Kad god se on sprema da krene za Beograd, ona plače. Ne može da podnese. Zna da kada ode, neće ga vidjeti neko vrijeme. Od kad je on bolestan, popustila je u školi – kaže majka Slađana.

Sjedimo u sobici gdje su dva kreveta. Tu svi spavaju. Kupatilo nemaju pa ova prostorija, koja se jedina grije, posluži za kupanje.

– Donesemo korito, vodu izvučemo iz bunara, ugrijemo je na šporetu – stidljivo priča mama Slađana.

Veš pere na ruke napolju, a dječica kada hoće u toalet idu u poljski ve-ce u dvorištu.

– Nemamo za hranu, lijekove, Nemanji za autobus treba 800 dinara. Pomoć smo tražili od gradonačelnika Uba, kaže “nema para“. Ne mogu da radim, čuvam Stefana, koji još nije progovorio – kaže Slađana.

Mjesečna primanja su im 9.000 dinara.

– To je socijalna pomoć, a ističe u junu. Ne mogu da radim dok Nemanja ne ozdravi. U bolnici su mu rekli da više ne može da dolazi sam, pa sam nabavio uput za sebe i od sada ću biti s njim – kaže otac Dušan koji je 22 godine radio u “Termoelektru“, a sad po selu sječe drva za nešto para.

– Dobio je antibiotike, otok je spao. Ponovo se pojavio posle nekoliko dana, pa smo ga opet poveli kod stomatologa. Pokušao je da otvori otok, ali je buknuo još više, počeo i da krvari. Onda su ga poslali u bolnicu u Valjevu. Tamo je bio tri dana. Ljekari su se ogriješili o moje dijete. Otok su mu isjekli “na živo“, a rekli su mi ljudi posle, da to mora sa anestezijom. Kada su vidjeli šta su napravili, hitno su ga prevezli u Tiršovu, a nas, roditelje, nisu ni obavjestili – kaže Dušan, uz duboki uzdah.

Ljekari iz Tiršove pozvali su oca, koji je Nemanji sutradan donio pidžamu, četkicu za zube…

– U bolnici je ostao potpuno sam mjesec dana. Nisam imao uput i nisam mogao da budem sa njim. Posjećivali smo ga. Bilo nam je jako teško, duša me boli. On je mnogo plakao, sve ga je boljelo, a nismo znali od čega je bolestan. Onda smo saznali. Tada je dobio uput za Onkološki institut – sjeća se otac.

Operisan je u aprilu 2015., pa je krenuo na hemoterepije.

Uključite se u akciju “Srce za djecu”!

Omogućimo ovim mališanima bolje uslove za život. Ako želite da pomognete, možete poslati SMS na broj 2552 ili uplatiti sredstva na tekući račun Blic fondacije: 2750010221949709 90 – rsd, Societe Generale Srbija, Beograd.

Želja mu je da ima kupatilo u kući

– Bio bih najsrećniji da imamo kupatilo. Sramota me je da se kupam u sobi gdje spavaju bata i seka. Volio bih da imamo i svoju sobu. Ali to nije toliko važno – kaže Nemanja, dok oči mole za pomoć.

Učiteljica obezbjedila sanitet

– Nemanjina učiteljica iz škole u selu, Milena Lukić, sažalila se na njega i prije izvjesnog vremena je preko Doma zdravlja Ub, uspjela da mu obezbjedi sanitet, koji ga je neko vreme prevozio do bolnice. Nemamo dovoljno riječi da joj zahvalimo za sve što je za njega učinila. Naš sin je sada kod kuće, ali uskoro će opet u bolnicu, pa ćemo vidjeti da li će ga prevoziti sanitetom – kaže majka Slađana.

(Blic)