PORUKE NOVAKA ĐOKOVIĆA: Plaše se i hrabri i kukavice, samo što hrabri urade nešto
Oni dosadni i proračunati, oni nemaštoviti i racionalni, reći će da ni u sportu, kao ni u životu, ne postoji sudbina, niti bajke. Da sve zavisi od čovjeka: koliko dobro radiš, tako će ti se i vratiti. Nije da Novak Đoković, suvjereni vladar tenisa i prvi čovjek koji je u profesionalnoj eri uspio da objedini sva četiri gren slema, treći čovjek u istoriji tenisa, a prvi od 1969. godine koji je osvojiti četiri najveća turnira u nizu, nije prolio dovoljno znoja na svakom treningu.
Ali, bilo bi prelako uspon dječaka iz Beograda devedesetih – što je priča koju posebno vole i na kojoj posebno insistiraju novinari sa Zapada, rijetko kada zalazeći u suštinu, kao da su se te bombe pod kojima je udarana jedna loptica desile same od sebe; ali to je već sasvim druga tema – svesti samo na nečuveni talenat i neprekidni rad na sebi, rad zbog kojeg će ove jeseni svaki treći- četvrti đak prvak u srpskim školama odazivati na ime Novak.
Ne, tu mora da ima nešto više. Dan pošto se svijet oprostio od najboljeg na svijetu u jednom drugom sportu, gdje je takođe prvo važno pobjediti sebe, pa tek onda protivnika, dan pošto je otišao Najveći, planeti se dogodio jedan drugi Najveći. Muhamed Ali plesao je po ringu poput leptira i zadavao ubode kao pčela, Novak Đoković isto to radio je oblačnog popodneva na šljaci terena Filip Šatrije, ostavivši svog prijatelja iz Škotske, Endija Marija – s kojim je dijelio prvo parče profesionalnog hljeba, i kojem već godinama ostavlja samo mrvice na srebrnim tanjirima – da se čudi i nemoćno širi ruke.
Bilo bi samo na prvi pogled pretenciozno reći da Novak ima mnogo toga zajedničkog sa Muhamedom Alijem, ali to je istina od koje objektivni posmatrač ne može da pobjegne: kao što je Kasijus Klej morao da se tuče protiv cijelog svijeta, establišmenta i tuđih, bogatih favorita, tako je i Đoković upao u posh društvo bijelog sporta nepozvan, čudni klinac neizgovorljivog prezimena koji se pojavljuje da razmrda, preuzme i rasturi dosadnu žurku na kojoj su se godinama smjenjivala dva ista di-džeja.
Alijeva zvijezda sijala je sve jače sa svakim narednim uspjehom, zato što nije prestajao da bude gladan i pošten, zato što nije prestao da sanja. O novim pobjedama ili o boljem svijetu, to je sasvim svejedno.
Nema razloga da ne vjerujemo da će se isto dogoditi sa Novakom Đokovićem: i tek kroz koju godinu, kada se strasti smire i slegnu, i mi ovde i oni tamo – o, posebno oni tamo – shvatiće koliko je veliki.
Neka, dotad, i vama i njima u odgonetanju uzroka i posljedica Novakovog uspona i uspona, pomogne najveći “ispit” jedne ličnosti, čuveni Prustov upitnik.
Najbolji srpski sportista svih vremena i čovjek koji dominira svjetskim tenisom kao niko prije i posle njega, ispunio je ovaj svojevrsni leksikon, ekskluzivno za Nedeljnik, čija je to redovna rubrika.
Bio je sasvim ličan i mnogo veliki u svojoj iskrenosti, kao što je bio veliki u svakoj pobjedi i svakom – istina rijetkom – porazu.
Koja je vaša predstava o savršenoj sreći?
Stala je u jednu jednostavnu riječ – sklad. Za mene to znači: red, balans, snaga volje, razumjevanje sebe i svih drugih, unutrašnji mir i harmonija između prošlosti, sadašnjosti i budućnosti
Koji je vaš najveći strah?
Malo čega se plašim, ali za mene su najveći izazov životne okolnosti, jer na njih rijetko možemo da utičemo. Mada ne mislim da je strah loš, zbog straha smo opstali, zar ne? Mislim da se plaše i kukavice i hrabri ljudi, samo hrabri ljudi uprkos tom strahu nešto i urade u životu.
Sa kojom istorijskom figurom se identifikujete?
Ni sa jednom. Poštujem genijalne umove koji su unaprijedili svijet poput Nikole Tesle i Mihajla Pupina. Sa druge strane divim se ljudima koji su bili spremni da daju svoj život za ideale ili za živote drugih ljudi.
Kojoj živoj osobi se najviše divite?
U ovom momentu najviše mojoj Jeleni. Zapravo zbog posebnog životnog trenutka u kojem sam očekujući svoje prvo dijete – posebno se divim svim ženama i majkama. Sada malo bolje razumijem koliko je zahtjevna uloga žena.
Koja je vaša osobina koju ne podnosite kod sebe?
Veoma sam emotivan, takav sam u privatnom životu, ali i u poslu i humanitarnom radu. Ne bih rekao da mi je to mana, ali znate kako kažu za emocije – one su kao glukoza, ne valja mnogo, a ne valja ni malo. Težim da budem bolja osoba i neprestano radim na sebi.
Koja je vaša najveća ekstravagancija?
Jednostavnost i prijateljstva koja čuvam od detinjstva
Koje je vaše omiljeno putovanje?
Kraj sezone i odlazak na Maldive sa Jelenom
Koju osobinu ličnosti smatrate najprecjenjenijom?
Rekao bih da ni jedna osobina koja ljudima čini dobro ne može biti precijenjena
U kojim prilikama lažete?
Nemam potrebu da lažem ljude oko sebe, izuzetno cijenim ljude koji su iskreni pa se trudim da i sam budem takav. Mislim da sam dovoljno jak da uvijek primam i izgovaram istinu.
Šta ne volite u svom fizičkom izgledu?
Zadovoljan sam onim što jesam.
Koje riječi ili rečenice prečesto koristite?
Tako da.
Koje je vaše najveće kajanje?
Ne kajem se.
Ko je ljubav vašeg života?
Moja supruga.
Gdje ste i kada bili najsrećniji?
Na prvom Jeleninom ultrazvuku.
Koji talenat biste voljeli da imate?
Volio bih da znam da pjevam, jer bi mojim prijateljima bilo mnogo lakše da me slušaju.
Kako se trenutno osjećate?
Ispunjeno.
Šta smatrate svojim najvećim uspjehom?
To što ne odustajem.
Ako biste se posle smrti vratili na ovaj svijet kao osoba ili kao predmet, šta biste bili?
Kažu da je najveća sreća kada si zdrav, bogat i anoniman. Recimo da bi bilo zanimljivo vratiti se kao neko ko je anoniman.
Koji je najdragocjeniji predmet koji posjedujete?
Album sa fotografijama iz djetinjstva.
Šta je za vas oličenje patnje?
Sposobnost da osjećaš prezir i pokazuješ najgore emocije prema nekome ili nečemu. Takva emocija razara dušu i tijelo i oličenje je patnje kako za osobu koja je sposobna tako nešto da osjeća tako i za sve one ka kojima je usmjerena.
Kojim zanimanjem biste voljeli da se bavite?
Da nisam bio teniser bio bih fudbaler ili skijaš.
Ko su vaši uzori u životu?
Jednostavni ljudi, dosljedni sebi i drugima.
Ko je vaš omiljeni pisac, a ko slikar?
Srpski Nobelovac Ivo Andrić. Volim i cijenim rad mog prijatelja Brendana Marfija čije slike imam u stanu.
Ko je vaš omiljeni fiktivni junak?
Možda Petar Pan.
Gdje biste voljeli da živite?
Živim na dvije adrese stalno, a na bar još 15 radim. Ipak Beograd i Monte Karlo, baš tako u kombinaciji, su idealni za moj život. Volio bih da tako ostane.
Šta najviše mrzite?
Ne mrzim. Tu reč nikad ne koristim.
Kako biste voljeli da umrete?
Ako treba da biram – brzo i u dubokoj starosti.
Koji je vaš moto?
Imam dva. Veruj u svoje snove, zbog kojeg se trudim da kroz fondaciju pomognemo da svi zajedno vjerujemo u dječije snove. I drugi, budi uvijek ono što jesi jer se trudim da ostanem dosljedan sebi i svojim uvjerenjima i ne dozvolim da me uspijeh i bogatstvo iskvare.
