Epoha neoliberalizma je završena i najbolji znak za to je strah koji se pojavio u zemljama poput Amerike i Engleske, koji slobodnu trgovinu počinju smatrati velikom opasnošću za ekonomiju svojih zemalja i užurbano prelaze na nove sisteme koji još uvijek nemaju jasne definicije niti imena ali se na neki način vraćaju na postulate ekonomije, zasnovane na teoriji velikog ekonomiste John Maynard Keynesa iz 1930 u kojoj on zagovara politiku potražnje koja bi dovela do smanjenja nezaposlenosti.On ujedno negira teorije da slobodna tržista dovode do automatskog zapošljavanja, mogućnošću plasmana na ta tržista. Takođe njegova teorija o državnom intervencionizmu koji bi štampanjem novca spasavao kapitalistički posrnulu privredu, a koja je 70ih godina doživjela krah, prelaskom na fiskalnu kontrolu ekonomije u krizi 2008 je doživjela svoj veliki povratak.
Države koje su do tada imale najveći izvoz, koristeci slobodnu trgovinu, usšli su u krizu koja je pokazala da se moraju vratiti na Keynesove metode da bi spasili svoju privredu.Počelo se sa štampanjem novca prvo u Americi, a onda se proširilo i na Evropu.
Da bismo sve pojednostavili, možemo reći da je teorija o mogućnosti rješavanja nezaposlenost u nekolicini najrazvijenijih zemalja svijeta kroz izvoz na druga tržista, danas u velikoj krizi.Manje razvijene zemlje su u međuvremenu postale veliki izvoznici jeftinijih proizvoda u razvijene zemlje i zapadni ekonomisti su počeli da zagovaraju povratak u sopstvene okvire kroz povećanje potražnje u sopstvenim zemljama kao način rješavanja nezaposlenosti, porasta privrednih aktivnosti i smanjenja uvoza.
U tom svjetlu možemo posmatrati i Brexit kao jedna od reakcija građana Velike Britanije koji su zabrinuti prilivom izvana odlučili da zatvore svoje tržište i da počnu tražiti rješenja unutar same sebe.
Sa druge strane, takođe još jedna od teorija u zadnjih četrdesetak godina u kojima se govori kako je korupcija jedan od najvećih problema za zdravu ekonomiju i kako ona nastaje svugdje ravnomjerno, doživjela je negaciju jer je pokazala da je korupcija povezana direktno sa deindustrijalizacijom, odnosno da je korupcija uvijek manje prisutna u zemljama gdje je državnim činovnicima mogućnost legalne dopunske zarade veća, kroz učešće u projektima, investicijama, kroz lobiranje i druge metode, nego u zemljama koje su potpuno industrijski uništene i oni svoju potrebu zadovoljavaju većim koruptivnim radnjama iz državnih sredstava.
Naprimjer, Somalija koja je zbog potpune deindustrijalizacije u potpunosti prešla na piratstvo ili npr. Medelin u Kolumbiji, koji je do kraja 70ih godina bio centralno industrijsko mjesto Latinske Amerike, a sa propašću industrije u Kolumbiji postao najveći narko centar na svijetu pa do mnogih drugih država u svijetu koje potvrđuju teoriju da se samo industrijalizacijom zemlje može doži do automatskog smanjenja korupcije.
Naravno da ovdje uzimamo samo u obzir ekonomsku teoriju ne ulazeći u pravni aspekt korupcije, ali ova teorija govori da je industrijalizacija najbolje sredstvo za borbu protiv korupcije.
Ali tu dolazimo i do najvećeg problema za ekonomiste, a to je kako ostvariti veću potrošnju u svojim zemljama i kako začarani krug nedostatka novca, političke nestabilnosti i deindustrijalizacije zaustaviti i preokrenuti.
Najnovije teorije govore o nekim od mjera, koje su možda i radikalne na prvi pogled ali vjerovatno neophodne i moraju se uzeti kao jedan dio rješenja problema.
Naprimjer, dugovi kojima su zarobljene zemlje mogu i moraju postati predmet ozbiljnih pregovora i trazenja otpisa,kao što se desilo u nekim zemljama Latinske Amerike pa i Grčke, koja je dobila mogućnost otpisa dijela dugova na račun prihvatanja određenih obaveza oko pokretanja privrede u određenim sektorima.Dalje možemo reći da se mora smanjiti izvoz sirovina i pokušati zaokružiti proces do finalnog proizvoda, koji se plasira na domaćem tržištu kao što npr. izvozimo pšenicu, a uvozimo špagete umjesto da napravimo svoje fabrike za špagete, zaposlimo ljude i plasiramo na domaćem tržištu.
Tako je npr. Čile u 50 tim godinama poslije zabrane izvoza svoga vina u buradima morao preći na izvoz u flašama.Oni su to iskoristili i pokrenuli proizvodnju čepova, etiketa, boca i time zaposlili svoje ljude i pokrenuli dodatne proizvodne procese.Uspješnost tih vremena možda možemo traziti i u tzv. Havanskoj povelji koju su jednoglasno usvojile 1946 sve članice UN-a, a koja je štitila neindustrijske zemlje koje su imale veliku nezaposlenost, a počinjale su sa procesom industrijalizacije.
Vraćamo se na to da ekonomisti traže izlaz iz sadašnjih probema kroz rješenja iz prošlosti, koja su se pokazala uspješnim.Teorije velikog ekonomiste Fridrich von Hayeka da je količina novca sve, imala je uporište u 70im godinama kada je odnos između finansijskog sektora i realne ekonomije bio stabilan, a finansijski sektor imao manjak novca nije više primjenljiv danas jer novca ima previše i finansijski sektor je postao problem za društva.
Ukratko prelazak iz sistema potražnje u sistem novca je doveo do problema i Velika Britanija je prva saopštila gradjanima da sistem smanjenje potrošnje, a povećanje neefikasne štednje više ne može da produžava i da oni moraju izaći iz tog kruga.
Zapad je zadnjih nekoliko desetljeća počeo da vjeruje u vlastitu propagandu i to je bio početak velikih problema.Ideje koje su govorile da će se otklanjanjem nepoželjnih diktatora poput Gadafija, Sadam Huseina i drugih automatski otvoriti nova tržišta za slobodnu trgovinu pokazala su se neispravna i samo su dovela do ratova koji su pod maskom širenja demokratije, doveli do tragedija neviđenih razmjera.
Došlo je vrijeme u kojem se globalizam nalazi na prekretnici i u kojem je varijanta kontrole svjetskih procesa preko monetarne zavisnosti iscrpila samu sebe. Svijet se nalazi u grozničavoj potrazi za novim ekonomskim rješenjima, a većina njih ima svoje uporište u prošlosti.
Da li ćemo uskoro dobiti jedan novi vid ekonomije i da li će se pojaviti jedan novi Hayek ili Keynes ili više nema individualizma i rješenje će biti doneseno na drugi način, vjerovatno ćemo saznati uskoro jer je samo jedno sigurno da je svijet na ovim osnovama, definitivno, u najvećoj krizi poslije drugog svjetskog rata.
PIŠE: Draško Aćimović, Ambasador BiH u Briselu
