U Tirince, srpsko selo kod Kosovske Kamenice na nadmorskoj visini od 1.250 metara sa 37 stanovnika, u posljednjih 20 godina, izuzev poreznika i lopova – niko nije kročio, navode mještani.
Selo Tirince, od davnina poznato po stočarstvu, zavijano je zimi u snježnim nanosima i odsječeno od svijeta.
Od susjednog sela Bušince, udaljenog pet kilometara, do koga se jedino može stići terenskim vozilom od Tirinca, putem kojim osmoro đaka svakodnevno odlazi u školu, vidljivi su samo tragovi divljači.
“Ima vukova i divljači od koje se plaše lopovi, a mi, ovdašnji, navikli smo na zavijanje i fijuk vetrova”, kaže stariji mještanin Đorđe Vasić.
On je upravo iz Bušinca, na ramenima, donio pedesetak kilograma namirnica i pića za slavu Svetog Jovana.
Pri tome je, kako kaže Srni, morao da se “pentra” kozjom stazom i izbjegava nanose kako ne bi upao u smet, jer je u Tirincu poznato: onaj ko promaši stazu, taj se kući više ne vraća.
U selu, među 37 mještana, 21 su Vasići nastanjeni u planini od prije 350 godina. O tome svjedoči najstariji “dvor” koji je gradio Đorđev pradjeda Gata.
U “dvoru” je desetinama godina, a možda i čitav vijek, živjelo po pedesetak Vasića, a Gata, trgovac u vrijeme Osmanlija, otkupio je tridesetak hektara zemlje dajući je u nasljeđe slugama i nasljednicima.
Sa Đorđem živi kćerka Gordana i unuka Dragana, najbolji učenik u isturenom odeljenju Osnovne škole “Desanka Maksimović” u Ajnovcu, udaljenom šest kilometara od Tirinca.
Gordana ponosno kaže da je Dragana matematičar i pjesnik. Osvojila je više nagrada na takmičenjima iz matematike i srpskog jezika, pa njeni nastavnici Gordani predlažu da se “spusti” u grad bliže školi.
“Neću da se selim. Opstaću u Tirincu, iako mi je žao što Dragana nema sa kim da se poigra ili druži”, kaže Gordana, koja je uvjerena da je izolacija doprinijela tome da joj kćerka postane matematičar i pjesnik.
Umjesto Vasića, u starom “Gatinom dvoru” nastanjeno je osmoro siročića Dragane Stojković.
Ona je sa djecom, kako kaže, pobjegla od supruga alkoholičara i, sada, radeći pod nadnicu sa djecom obezbjeđuje hranu.
Vasići, Zlatanovići, Kostići i “došljaci” Stojkovići žele da opstanu u Tirincu.
Kažu da sa Albancima nemaju “spor”, jer u Tirince do danas nisu svraćali oni koji su u potrazi za boljim životom stigli na Kosovo i Metohiju iz Albanije i Makedonije.
Zoran Krstić vratio se sa porodicom prije godinu dana iz Beograda u kome je, kako kaže, “spao na prosjački štap”.
“Nema života za nas seljake u gradu. Niti možemo da se snađemo niti smo prihvaćeni.
Svuda jedno te isto pitanje: `Šta ćeš ovde` i to me je nateralo da se vratim u Tirince”, priča Zoran.
Tirinčani ne očekuju da će im sa neba nešto pasti. Sami će opstati, kako kažu, uz zaštitnika Svetog Jovana.
