Fatma Bulić iz Tuzle pravi je primjer kako nemoguće može postati moguće, jer iako je u invalidskim kolicima to joj nije bila prepreka da ostvari svoje snove.
Ona je trenutno zaposlena u Centru za informisanje osoba s invaliditetom “Lotos” u Tuzli. Autorka je tri zbirke poezije i proze. Teme njenih knjiga, kaže, su ono o čemu sanjaju mladi ljudi. Osim toga, bavi se i sportom plivanjem, boćanjem, streljaštvom…
“Nisam čekala da se svijet promijeni”
“Nisam čekala da se svijet promijeni nego sam ja pokušavala da ga sama od sebe mijenjam i da meni bude bolje u životu. Nisam spriječena u nekim situacijama. U nekim jesam. Zašto ja što sam u kolicima ne bih išla u kino, biblioteku, pozorište, na javno mjesto? Nije mi omogućen pristup. Nema logike. Oni koji treba da se pobrinu za to, ne brinu se”, rekla je Fatma.
Njena želja je da studira političke nauke ili pravo. Njena inspirativna priča može biti primjer svima kako snovi mogu postati java ako imate volje.
A Fatmi nije uvijek išlo sve lako, ali se trudila da ima volje i da nešto postigne.
Osnovnu školu završila je u Dubravama, u Živinicama. Dobro je bilo kad je nastava bila u učionici u prizemlju. Međutim, kada mora na sprat nosili su je školski drugovi.
“Problema je bilo mnogo, ali roditelji su se potrudili da ja to ništa ne osjetim. Od arhitektonskih barijera, pa do cjelokupnog sistema. Bilo je teško, ali na kraju se sve to preživjelo. U osnovnoj školi imala sam jedan kabinet u prizemlju, a na matematiku i fiziku sam morala ići na drugi sprat”, sjeća se Fatma školskih dana.
Međutim, to nije ubilo njenu želju za daljim obrazovanjem. Srednju mašinsku školu u Tuzli, smjer mašinski tehničar za kompjutersko projektovanje, završila je kao redovan učenik. Ipak, ostala je uskraćena za normalne školske dane kao njeni drugovi jer je učionicu vidjela desetak puta za četiri godine. Zbog arhitektonskih barijera i zbog udaljenosti njene kuće u školu je dolazila samo na polaganje ispita iako je upisana kao redovna učenica.
“Voljela bih da sam bila svaki dan s mojim kolegama i nastavnicima, profesorima, u cijelom tom društvu. Ali zbog nepristupačnosti, zbog arhitektonskih barijera, zbog udaljenosti moje kuće, to nije bilo moguće. Bilo je teško kada moraš da učiš nešto što ne kontaš zapravo. Da sve moraš sam pripremiti, a nema ti ko pojasniti. Kada moraš za dvije sedmice pripremiti 14 predmeta. To je bilo teško, ali uspjela sam”, kaže ova mlada djevojka.
Društvo ima razumijevanja
Po njenim riječima, društvo ima razumijevanja za ovu populaciju. Njene kolege i sugrađani uvijek su tu da pomognu. Međutim, država ne pomaže. Problem obrazovanja, zapošljavanja, kretanja osoba s invaliditetom država mora riješiti.
“Problem je zbog naših vlasti, zato što nisu omogućili pristupačnost nama takvim kakvi jesmo. Nama u kolicima, osobama koje ne vide ili s bilo kojom vrstom invaliditeta”, smatra Fatma.
Ona dodaje da društvo prihvata osobe s invaliditetom, ali često ne prihvataju sami sebe.
“Pojavimo se u tom nekom društvu jednom godišnje i očekujemo da nas prihvate. To tako ne ide. Mi tu treba da budemo svaki dan da nas ljudi prihvate i znaju kako nam prići i kako da funkcionišu s nama. Moramo da promijenimo sebe da bismo poslije i cijeli svijet mijenjali”, ističe ona.
(NEZAVISNE)
