Danas neugledni most na Buni južno od Mostara krije priču punu nesreće i istorijskih zabuna, ali prije svega priču o jednom od najljepših mostova koje su ovi krajevi vidjeli i koji je ostao skriven u vremenu i prostoru.
Kad danas petnaestak kilometara južno od Mostara skrenete s magistralnog puta M17 prema nekad živom, a danas poprilično opustošenom naselju Buna, preći ćete preko mosta na reci koja se zove kao i mesto. Most verojatno nećete ni primjetiti, vidjećete asfalt, neuglednu željeznu ogradu i svjetiljke kakvih je prije tridesetak godina bilo svugdje. Nećete imati utisak da idete mostom čija je lepota nekad bila poznata daleko od ovih krajeva, najdužem koji je Hercegovina vidjela.
Porijeklo mosta na Buni nejasno je kao i njegovi današnji obrisi, skriveni iza zaraslog korita rijeke, ispod izgleda nekog novog mosta koji je nastao kao replika onog koji je zbog ljepote i dvocifrenog broja lukova plijenio uzdahe posmatrača i izazivao čuđenje hroničara koji su se pitali kad je nastao i ko ga je sagradio.
Most na rijetkim fotografijama koje ga izvorno prikazuju je klasičan kameni osmanski most, kakve su graditelji pod utjecajem mimara Sinana gradili tih desetljeća na raznim stranama carstva. Vitki kameni svodovi stoje na pojačanim stopama, zidani vjerovatno kamenom tenelijom, kakvim je zidan i Stari mostarski most.
Most je bio nezaobilazan za svakog putnika koji se kretao smjerom sever-jug ispod Mostara, od Bosne prema moru ili zapadnim granicama velike imperije. Zbog svoje gracioznosti, ali prije svega impozantne dužine, brzo je postao poznat kao Rimski most i daleko od ovih krajeva.
Bez obzira na pogrešna tumačenja porijekla i graditelja, most je svojom ljepotom plenio do kraja Drugog svjetskog rata. Njemačke snage su zbog njegovog strateškog značaja pri povlačenju 1945. godine minirale most, kao i nekoliko mostova u okolini.
U poslijeratnim godinama je prelaz preko Bune improvizovan daščanim mostom koji je Buna znala odnijeti za većih vodostaja.
Koncem šezdesetih godina tadašnja vlast podigla je most koji nažalost nije replika starog Rimskog ili, pak, Danijel-pašinog mosta. Svjetlo dana ugledao je betonski, kamenom obloženi most, s dvostruko manje lukova nego ih je imao most s starih slika. Samo djelimično formom i donekle vanjštinom novi most podsjećao je na onaj koji je bio toliko lijep i grandiozan da je ruski konzul Aleksandar Giljferding (Mostar 1857.), koji je bio oduševljen mostom na Buni, mislio da takav Osmanlije nisu mogle podići, piše Klix.
Godine koje su došle bacile su stari i porušeni most u zaborav, pokoja crno-bijela fotografija ili kakav šturi tekst na internetu, premalo je za nekad najdublji most u Hercegovini.
(Klix)
