LENJIN O SRBIMA: Jedini narod koji zna da se bori i koji hoće da se bori za svoju slobodu!

Malo je poznato da je slavni ruski pisac Maksim Gorki leta 1924. godine boravio u Vrnjačkoj banji, gdje se liječio od tuberkuloze.

U pismima koja je slao mogu se naći samo lijepe riječi o Srbima i Srbiji, o tome kako se ovdje osjećao kao u Ukrajini, a može se naći i zanimljivo a nepoznato mišljenje Vladimira Iljiča o Srbima koje je očito iznijeto u nekom privatnom razgovoru

Maksim Gorki je jedan od najznačajnijih ruskih pisaca XX vijeka, uz Bulgakova možda i najznačajniji. Rođen kao Aleksej Maksimovič Peškov u Nižnjem Novgorodu 1868. godine, petnaestak godina prije nego što će postati poznati i uspješni pisac proveo je u lutanjima po nepreglednoj i beskrajnoj Ruskoj imperiji.

A onda je, nakon toga, veći dio života proveo u egzilu, prvo bježeći od carističkog režima na ostrvo Kapri, a onda, nakon što je počeo da kritikuje boljševike zbog njihovih zločina, i bježeći od “svojih”. Jer, Maksim je Gorki – pisac takvih djela kao što su “Mati”, “Na dnu” i “Djeca sunca”, čovjek koji je pet puta bio nominovan za Nobelovu nagradu – cijeloga života bio komunista po ubjeđenju, otac socijalističkog realizma u književnosti.

Da kritikuje Lenjina i boljševički režim počeo je još 1918. godine u svom dnevniku “Novi život” koji mu je zabranjen, a onda i u zbirci eseja koji su objavljeni tek nakon raspada Sovjetskog Saveza, u kojima je vođu revolucije nazvao tiraninom i “hladnokrvnim prevarantom kojem nije stalo ni do časti ni do života proleterijata”.

Prekipjelo je 1921. godine, kada je njegov prijatelj i pisac Nikolaj Gumilev uhapšen zbog monarhističkih pogleda od strane petrogradske Čeke (tajne policije); Gorki je otišao u Moskvu i lično od Lenjina dobio naredbu za oslobađanje, ali kada se vratio u Petrograd mogao je samo da sazna da je Gumilev već strijeljan.

U tom i takvom raspoloženju Gorki se vratio u Italiju, ali se nije zadržavao na jednom mjestu. Tako se krajem jula i početkom avgusta 1924. godine obreo u Srbiji, u Vrnjačkoj Banji. To je kuriozitet koji malo ljudi zna, ali koji je potvrđen na osnovu njegovih pisama koja su naknadno skupljena i objavljena (oko 20.000 pisama u 18 tomova).

Riječi kojima je Gorki pisao o Srbima i Srbiji su nevjerovatne.

U jednom pismu on kaže: “Ovo je naša zemlja. Toliko je slična Rusiji da mi izgleda kao da sam sa sjevera Rusije prešao u Ukrajinu. Grije me ovdje jug i divni ljudi! Istorija ove zemlje koračala je samo za slavom. Ta zemlja je patila, živjela, preživjela i ostala tu, da uvijek bude tu.

Čini mi se da su Srbi isto toliko Rusi koliko i mi. Sve u nama je toliko isto, da ja nisam sposoban da nađem razliku. Isto toliko su široki kao i mi, i isto toliko veliki. Sjećaš se da je jednom Lenjin rekao da je to jedini narod koji zna da se bori i koji hoće da se bori za svoju slobodu. Zaista, ‘zamečateljni’ (izvanredni) narod”.

Ovo je zanimljivo iz dva razloga. Prvo, postavlja se pitanje da li je Srbija slična Rusiji ili Ukrajini? Ili samo Ukrajini koju Gorki tretira kao Rusiju? To je, međutim, manje važno. Drugi dio je mnogo interesantniji: Lenjinovo mišljenje o Srbima, glorifikacija Srba zapravo, koja je potpuno nepoznata i koja je očito bila iznijeta od strane boljševičkog vođe u nekom privatnom razgovoru kojem su prisustvovali i Gorki i osoba kojoj je pisma slao.

Oni koji su sreli Maksima Gorkog u Vrnjačkoj Banji, a koji su tek kasnije shvatili ko je u pitanju, sjećaju ga se kao nasmijanog i prijatnog čovjeka koji je volio ljude i prirodu, neposrednog i otvorenog starca koji se nije libio da se kod seljaka raspituje o tome kako se sprema kajmak, koji je pio kozje mlijeko, koji je – a o tome takođe piše u jednom svom pismu – obožavao planinu Goč, koji je redovno svraćao na roštilj u kafanu “Dva jelena”.

Gorki je u Srbiji boravio inkognito. Kraljevski režim nije blagonaklono gledao na komuniste, ni naše ni tuđe, a slavni pisac je, uprkos svom dobrovoljnom egzilu u kojem je živio, svejedno bio komunista.

Nažalost, kada se za to napokon saznalo, nakon skoro mjesec dana, neko iz Beograda je naredio da se Gorki protjera iz Vrnjačke Banje i kraljevstva, a danas bezimeni i istorijski nebitni sreski načelnik iz Trstenika je to revnosno izvršio. Tako da je naša gostoljubivost koju je hvalio u pismima na kraju našla zvaničnu “potvrdu”.

Elem, Gorkog je na kraju Staljin 1929. godine pozvao da se vrati u SSSR, uz sve počasti, što je ovaj i uradio. Umro je 1936. godine.

(Politikin zabavnik)