U Republici Srpskoj trenutno je 1.250 pacijenata kojima život zavisi od hemodijalize, a njihov materijalni položaj je izuzetno loš.
Iako je zakonska regulativa na njihovoj strani, u praksi nemaju velike koristi od toga.
Iako dijalizni pacijenti imaju status stopostotnih invalida, u Republici Srpskoj po tom osnovu ne ostvaruju nikakava prava, što je jedinstven slučaj, kako kažu ne samo u Evropi nego i u svijetu.
Obećanja najodgovornijih za ovakvo stanje za sada su samo obećanja, a jedini način koji im je preostao da se izbore za svoje pravo je štrajk tokom kojeg će odbiti uključivanje na dijalizu do ispunjenja zahtjeva.
Za transplantaciju kao termin u Republici Srpskoj kažu da je misaona imenica, a o normalizaciji života nakon toga, suvišno je i govoriti. Veliki problem, prema mišljenju pacijenata, je i činjenica da su dijalizni centri privatni pa izražavaju sumnju u kontrolu kvaliteta rada dijaliznih centara.
Nedovoljan broj stručnog kadra, nepostojanje treće smjene za zaposlene dijalizne pacijente, te nemogućnost transplantacije – višegodišnji su problemi ovih pacijenata koji njima skraćuju živote, a produžavaju razne ugovore o postojanju i funkcionisanju javno privatnog partnerstva u oblasti hemodijalize u Republici Srpskoj.
