Poslušao sam gotovo sve što sam htio. Sa druge strane, nisam koncertni megaloman, pa se i ne trudim da skupljam recke. Imao sam dvije želje. Šaban Šaulić mi je utekao. Ostao mi je još Tozovac.

Ovako sam završio kolumnu koja je objavljena 17. februara prošle godine kada je poginuo Šaban Šaulić. Mislio sam da za Tozovca još ima vremena, bez obzira na bore koje su okupirale njegovo lice posljednjih godina, bez obzira na noge koje su ga sve teže iznosile na
pozornicu i bez obzira na ruke kojima je i mikrofon postao težak.

Mislio sam, eto, da će Tozovac ponoviti koncert kakav je održao u Sava centru u oktobru 2012. godine. Onaj koncert koji je stihovima otvorio njegov kum i boem Rale Rađenović, na kojem je Tozovac pozvao publiku da s njim igra na bini, na kojem je jednu od gošća
predstavio kao Anu Bekutu Mrkonjić, na kojem se nadigravao sa Cunetom Gojkovićem čija je pretjerana gospoština samo uvećavala razorni Tozovčev šarm lole, bekrije i veseljaka.

Mislio sam, eto, da ću biti u prilici da dva puta, na „otvaranju“ i „zatvaranju“ koncerta, čujem „Jesen u mom sokaku“, da ću se nacaliti u prve redove da što pažljivije uhvatim solo na klaviru kojim počinje „Ovamo, cigani“, da ću iz kakve posebne lože slušati čudesnu baladu
„Tražiću ljubav novu“ i da ću hvatati ritam kada krene „Danče“. Mislio sam, na koncu, da će Tozovčev šeretski osmijeh bez većih problema ubiti virus, ali…

Nisam odrastao uz narodnjake, ali sam dobar dio kasnijih godina krunio slušajući kafanske klasike. Prvo sam se, uz materinu pomoć, upoznao sa Miroslavom i Harisom, potom sam nabasao na Tomu i Džeja, nakon njih došli su Šaban i Halid, zatim korporacija čiji su upravni odbor činili Cune, Staniša, tamburaš s Petrovaradina i desetak manjih akcionara. I na kraju - Tozovac.

Bio je prvoklasni zabavljač, a meni se u početku činilo da je on samo prosječni vašarski zgubidan koji je da posveti po jednu pjesmu svakoj dami pod šatorom i da bude zadovoljan što je još jednom, po ko zna koji put, potvrdio status jeftinog zavodnika. A Tozovac je
zapravo bio na drugoj strani i muzike i života. Njegov izlazak na pozornicu u oktobru 2012. godine to, uostalom, i potvrđuje. Bio je, prije svega, gospodin u skupu koji ionako nije imao mnogo elemenata, bio je kometa spram čijeg su se traga oni najveći koji su došli poslije njega ili zajedno s njim orijentisali.

Niko nije pjevao s takvom lakoćom. Čak i u ozbiljnim godinama, na nastupima poput tog iz 2012. godine ili onog šest godina kasnije na proslavi 60 ljeta RTS-a na Tašmajdanu kada se svima - i orkestru i kolegama i publici - učinilo da je zakasnio na početak pjesme, na prvi stih i da ga nikada više neće stići, da će mu uteći kao fudbal niz strmu ulicu, Tozovac ga je kratkim korakom koji se i nije vidio stigao i nastavio dalje s njim kroz pjesmu. Pjevao je kao što je Zidan valjao loptu po „Bernabeu“, kao što je Bolt letio Berlinom, kao što se Bodiroga dizao uz korak unazad i podignuto prednje koljeno.

Tozovac je često za sebe govorio da je pjesnik. Nekoliko mjeseci prije nego što će banuti korona pazario sam knjižicu njegovih pjesama koje je objavila kragujevačka „Prizma“. Knjiga je stigla u platnenoj kesi na kojoj je bio Tozovčev lik, a na trećoj ili četvrtoj strani nalazio se
katren kojom je knjiga i „otvorena“:

Još uvek u meni nešto lepo živi
dok se muče dani, dok se život sivi…
Nek se na mom licu prošli život vidi.
Zašto da se lice mog života stidi?

U ranoj mladosti Dragan Predrag Živković je držao golubove. Prodao ih je onog dana kada se njegova majka uplakana vratila sa roditeljskog sastanka na kojem joj je rečeno da je njen sin najrđaviji učenik u razredu. Prodao je golubove da im se više nikada ne vrati istovremeno se preobrazivši u goluba kakvih pod ovim nebesima više i nema. Preobrazio se u visokoletača.

Goran Dakić