Željko Tanacković i Saša Trivunić iz Bijeljine u potrazi za poslom i boljim životom opredjelili su se za rad na kruzerima.

Na prekookeanskim brodovima osim pristojne zarade upoznaju svijet i obilaze poznate destinacije. Njih dvojica pričaju da nije sve ružičasto, da je mnogo rada i odricanja, ali da će ostati istrajni u svojim ciljevima i planovima.

Kažu jedino na taj način mogu da zarade i uštede koju marku kako bi si osigurali budućnost na kopnu blizu rodbine i prijatelja.

Željko kaže da se čim je napunio 21. godinu otisnuo u svijet. Prvih mjesec i po dana na brodu osjećao se, kaže, kao „Alisa u zemlji čuda”, a potom se prilagodio.

– Tako sam od tehničara elektroenergetike postao konobar. Počeo sam od čišćenja stolova u brodskom restoranu, a za tri godine sam napredovao i stekao zavidnu poziciju, koja mi je donjela manje radnih sati u odnosu na druge, ali veću platu. Radi se od 10 do 13 sati. Mnogo posla, a malo slobodnog vremena. Ali vremenom se naviknete. Sve to nadoknadi ono što vidite i doživite – kaže Željko. Ističe da je na njega najviše utiska ostavio istok, koji se mnogo razlikuje od Evrope ili Amerike.

Stečeno iskustvo Željko je podijelio sa prijateljima, pa se njegov vršnjak Saša Trivunić nije dvoumio da krene istim putem. Četrnaestomjesečno iskustvo na brodu mu je, kaže Saša, bio veliki životni izazov.

– Prvi moj brod je imao 2.800 gostiju i 1.200 članova posade. Mislio sam da se nikada neću snaći. A onda sam radio na brodu sa 4.800 gostiju i 1.800 članova posade. Sve mora da bude na vrijeme, svaka soba i svako ćošak da budu uređeni. Stekne se rutina pa ide – kaže Saša. Težak posao, dodaje on, ali i mnogo drugih i ljepših razloga zbog kojih se ne kaje što se otisnuo na pučinu.

– Vidite i doživite ono što nikada ne biste ovdje. Upoznajete ljude, različite kulture, običaje, religije, gastronomiju. Onda još više cijenite naš narod – kaže ovaj mladić.

Pričaju da su obišli uglavnom iste predjele – istočnu i zapadnu obalu Amerike i Srednje Amerike, Bahame, Karipska ostrva, Sen Martin, Nju Orleans, ostrva mala Portoriko, Kolumbiju i Los Anđeles, Meksiko…

U početku su maštali da putuju kao gosti na brodu i sebi uplate krstarenje, ali nakon višemjesečnog rada ta želja se izgubila. Rad sa strancima i za strance pomogao im je, kažu, da jasno sagledaju prave vrijednosti i svoje više cijene.

Pobjeđuju nostalgiju

Posao im odvlači misli od kuće i porodice, pa uspjevaju da pobjede nostalgiju. Motiviše ih i zarada i početna plata je od tri do četiri puta veća od prosječne plate u BiH i ima i bonus.

Priznaju, novac ne može da nadomjesti toplinu doma. Žele da se usidre i uplove u mirnu porodičnu luku. Zato im je zajednički i cilj, da osiguraju sebi budućnost na kopnu, u svom zavičaju, blizu rodbine i prijatelja.

Srpskainfo