NFO MREŽA
Stan u centru Beograda, privatan posao i solidna primanja. Sve to imao je Nikola Vučićević (37) prije odlaska u Sjedinjene Američke Države.
Bio je vlasnik svog vremena i često je putovao na duga putovanja, ali se često pitao da li može i bolje od toga, odnosno da li je neophodno biti na magarcu da bismo željeli konja i smemo li, dok smo na konju, sanjati o pegazu?
Priča mi da je zbog nestabilne ekonomije u Srbiji bilo teško održavati poslove na lokalnom tržištu, dok su inostrani partneri bili sve zainteresovaniji da rade sa njim. Lako je shvatio da se u inostranstvu kredibilitet i stručnost odmah prepoznaju, za razliku od rodne grude, gdje su uglavnom svi stručniji od stručnjaka.
Od 2013. godine Nikola sa suprugom Jelenom (34) živi u Čikagu gdje radi kao grafički dizajner i trenutno usavršava jedan od svojih najnovijih proizvoda, pametan tanjir Heart PlateTM. Reč je o tri tanjira koji treba da odgovore današnjim izazovima u ishrani ljudi; jedan je biorazgradiv, drugi keramički, a treći pametan.
– On je najveći izazov jer podrazumjeva tehnologiju, BMI senzore (indeks tjelesne mase) koji su preko aplikacije povezani sa telefonom korisnika. Na osnovu toga, poslije dodira pločica sa BMI dobijete rezultat na vašem telefonu i preporuku šta da jedete.
Na ovaj moj dizajn Amerikanci veoma dobro reaguju, pogotovo zaposleni u medicinskoj industriji. Ovaj proizvod je visoko nagrađivan i veoma cijenjen koncept koji spaja tri važne industrije: medicinu, ishranu i tehnologiju. Na ovaj izum inspirisala ga je činjenica da je, kako kaže, pitanje vremena kada će cijeli svijet postati smart. Mi već živimo u pametnim zgradama, vozimo pametne automobile, koristimo pametne telefone, stoga Nikola očekuje skoru realizaciju ili prodaju koncepta.
Nakon svoje sportske karijere, priključio mu se i brat Nemanja, koji se pronašao u ulozi menadžera projekta. Američki početak je, sjeća se, bio ispunjen glavnim izazovom: kako se naučiti strpljenju. Promjena života i strane svijeta u 34. godini doneli su mu maksimalno ubrzanje.
Mada im je trebalo vremena da nađu prave, iskrene ljude, dobre advokate i započnu proces asimilacije, Jeleni i Nikoli snagu je davala pozitivna reakcija ljudi na njihovo znanje i umijeće, pa su se vremenom sticali uslovi za nove prilike i napredovanje.
– Imali smo toliko novca da kupimo novi računar i da nađemo stan i da krenemo od pozitivne nule.
U srpskoj ili balkanskoj zajednici u Americi, postoji fama oko pronalaženja i odobravanja poslovnih viza, na koje se gleda kao na nemoguću misiju, a za nas to je bio najlogičniji i najprirodniji put. Jer, Amerika prepoznaje talente i kvalitet rada – kaže Nikola za "Priče sa dušom". Na tom putu uspona i padova uspio je da se odbrani od ljudi koji kukaju, od pritajenih inhibitora, od onih koji, kako kaže Nikola, levitiraju u životu – dišu, a ne žive.
Kad god bi doživio psihološki pad, gubitak motivacije ili kada bi posumnjao u sebe, sjetio bi se svog djeda i shvatio da je njegova „borba“ ka asimilaciji, spram deda Ljubišine, neuporedivo laka.
– On je rođen i odrastao je u Vinči, malom selu pored Topole u Šumadiji i bez vojne obuke kao devetnaestogodišnjak dobio je pušku i krenuo u obračun sa nacistima. Tamo je ostao pune četiri godine. U toj jezivoj avanturi ranjavan je nekoliko puta, ali kao i svakom borcu, njegova vizija, koja je za cilj imala oslobođenje zemlje i svijeta od nacizma, bila je mnogo jača.
Svjestan da ima Čikago pod nogama, raskrsnicu nacija i grad izuzetnih poslovnih mogućnosti, muzike, arhitekture, svjetske kuhinje, muzeja, pozorišta i opere i grad koji je sa predgrađima dva puta veći od Srbije, Nikola je ponavljao u sebi: „Idemo dalje!“. Mijenjao je navike i prilagođavao se. Razmišljao je da upiše fakultet, ali zbog postignutih rezultata smatrao je da je u redu da odustane od formalnog nastavka obrazovanja, ali ne i od učenja.
– Okrenuo sam se kursevima. Izučavao sam trendove u poslovanju u Americi, usavršavao engleski, pretplatio se na poslovne magazine, učlanio se u dizajnerska udruženja, slušao relevantne prezentacije, intervjue, Ted Talk, podkaste, stručne youtube kanale, odlazio na konferencije.
Ipak, stav Brus Lija u jednoj emisiji, urezao mi se u glavu. Na pitanje novinara „Koji mu je cilj sa borilačkim vještinama i šta želi da postigne sa tim sportom?“ odgovorio je: „I want to honestly express myself“. To je to! Pomislio sam. Prvi posao je stigao i Nikola je počeo da radi sa firmom iz Arizone koja se bavi internet marketingom u medicinskoj industriji.
Javile su se klinike, osiguravajuće kompanije, firme za nekretnine. Od januara 2014. godine Nikola je napravio više od 60 internet sajtova, a trenutno je angažovan na 17 projekata. Želeći da stekne ime i reputaciju u Americi, promovisao je svoj rad kroz ime Designer and Gentleman.
Nastupao je na poslovnim mrežama, dizajn portalima i konkurisao na brojnim stručnim takmičenjima i gotovo na svakom dobio nagradu. Za dve i po godine stekao je 16 svetskih nagrada za dizajn!
– Uvršten sam u najprodornije dizajnere u Americi u posljednjih nekoliko godina, a posebno je interesantna kompanija Puig koja se bavi promocijom i distribucijom parfema za brendove kao što su: Prada, Paco Rabanne, Carolina Herrera, Jean Paul Goutler, Valentino…
Kada je o pametnom tanjiru reč, kao i na putu žestoke promocije, mnogo su mu pomogli ljudi iz Srbije koje je imao priliku da uposli; programeri, kopirajteri, animatori, snimatelji, dizajneri… Oni su videli ono što i on i imali su povjerenje u Nikolinu viziju.
– Novac im nije bio glavni pokretač, što je ključna stvar za uspjeh. To su ljudi sa dušom, a o nekima ste i na ovom portalu čitali kao, na primer, o Valeriji Spasojević. To nisu obični ljudi, to su zrele osobe čistog srca, iskrene u svom znanju, željne posla. To su ljudi koji su ekspeditivni, koji brzo odgovaraju na mejlove, koji su odgovorni i kao takvi mogu da odgovore potrebama ovog tržišta. Mnogo im svima hvala!
Prije napuštanja otadžbine radio je na mnogo projekata, a za njegove proizvode čulo se u 26 zemalja svijeta, na skoro svim kontinentima. Iako je želio da ostane u Srbiji, život i posao odveli su ga preko okeana, gdje je sa ženom otišao u potrazi za boljim uslovima za život.
– Na Balkanu je dovoljno da radite samo nekoliko mjeseci da bi vam postalo jasno koliko je sve nepotrebno prekomplikovano, sporo i da je etika kao kategorija u poslovanju presušila. Imao sam utisak da su mi ruke bile donekle vezane, jer postoje ograničenja na različitim nivoima, kao da je poslovanje pod hermetičkim staklenim zvonom, dok ljudi koji su eventualno dosegli neki domet, smatraju da su na vrhu svijeta i ponašaju se arogantno.
U Americi takav stav ne prepoznajem (milioneri su skromni) i zato želim da se ovdje kroz svoj posao iskreno izrazim sa punom mjerom i maksimalnim ličnim potencijalom. Jer, granica nema – kaže Nikola.
beograd365.net
Podjeli: