Nebojša Glogovac: Vrijeme pacova još traje

Za čovjeka koji ima želudac za sve ovde se kaže umije da se snađe. Kako onda govoriti o duhovnim vrijednostima, kaže Nebojša Glogovac, glumac koji je svojim darom i ostvarenjima postao dio filmske i pozorišne kulture na našim prostorima.

 

Dobrota je obezvrijeđena, jer se ne isplati biti dobar - danas je važno samo ono što donosi novac i pozicije. Nije suština u tome koliko ste ljudi prevarili, nego koliko ste zaradili. Mjera svega su bogaćenje i prestiž, glavne životne utakmice vode se na tom terenu, a dobrota, bezuslovna plemenitost, poštenje, iskrenost, hrabrost... sve te uzvišene i neopipljive vrijednosti čovjekovog duha ne donose nikakav novčani odgovor. Ovdje se za ljude koji se nisu obogatili, ali čestito rade, ne izigravaju zakone, ne muvaju, nisu u talovima, nemaju moć, smatra da su nesposobni. Oni koji su spremni na sve “igre” - da ukradu, a da ne budu uhvaćeni, da milion puta ponove laž, dok ne postane istina, da snime “pornić” da bi postali popularni... smatraju se “sposobnim”.

 

Zašto je došlo do tako surove “zamjene teza” u sistemu vrijednosti?


Ustanovljena su neka “nova pravila”, po kojima je čestit čovjek budala, i ljudi se tako stihijski, prosto kao stado, prilagođavaju onome što se dešava oko njih. Malo kasnimo za svijetom, ali u isto vrijeme i pratimo ono što se dešava, i to na dosta loš način. Preskačemo stepenice kojima je taj svijet došao do nekih zaključaka, i direktno srljamo u to. A previranja su, globalno, na svim nivoima, mijenja se “polaritet” planete, i to iz naše pozicije, iz našeg malog života, djeluje prilično šokantno.


Kako čovjek da se prilagodi globalnim promjenama?



Teško. To je kao da se mijenja smjer kazaljke na satu, ili kao da se vrijeme ubrzava, toliko je komplikovano prilagoditi se. Pogotovu iz pozicije nas koji smo živjeli u drugačijim okolnostima, i ostali na takvim pravilima, to obezvređivanje morala, duhovnih vrijednosti, i jurnjava za novcem po svaku cijenu, djeluju strašno i pogrešno. Ali, ko zna kakve će rezultate to na kraju donijeti. Možda se ovo vrijeme preobrazi u nešto dobro i plemenito. Ali, gotovo sam siguran da će se prije toga desiti ozbiljno čišćenje - u vidu nekih ratova, boleština, raznih drugih loših i tragičnih stvari. Onda će ljudi, vjerovatno, doći do nekog pametnog zaključka koji će svima omogućiti da žive normalno.


Imaju li mlađe generacije danas svijest o tome šta je moralno, a šta ne?



Mladi ljudi žive u skladu sa svojom životnom dobi, primorani da na osnovu toga prave svoje kodekse i merila vrijednosti. A pošto je čovjek prilagodljiva zvjerka, oni nalaze načina da plivaju u ambijentu u kome se laže, mulja i krade otvoreno, na svim nivoima, čak se više i ne prikriva. Teže je starijima, koji znaju za drugačije, pa se sada prilagođavaju, iako to nije pravilo - i tu je dosta odličnih “plivača” koji profitiraju u svim promjenama. Mladi ne znaju kako je bilo, vrijeme ovog vulgarnog, surovog rijaliti šoua je jedina realnost koju poznaju, zato im je i lakše.


Da li ljudi dobrovoljno pristaju na tu potčinjenost - da ih, kako kažete, otvoreno lažu i potkradaju?



Nemaju za šta da se uhvate da bi reagovali. Više ništa ne važi, svaka laž i svaka igra su mogući i otvoreni. A ljudi su iscrpljeni višegodišnjim siromaštvom, nesigurni u zakone i cijeli sistem, zastrašeni na svojim radnim mjestima, ako ih uopšte imaju, i teško je onda očekivati neku jaku, otvorenu i progresivnu energiju, koja bi pokazala inicijativu da nešto promijeni. Ovdje hara licemerje, oni koji ne razmišljaju na taj način, prosto su zatečeni. Mislim, međutim, da će se vremenom rješiti taj protivprirodni blud koji nam se dešava.


Na koji način?


Suviše je nezadovoljnih i siromašnih, čak se i neki srednji građanski sloj bori za opstanak, da ne govorim o onom nižem, najsiromašnijem. A pošto ljudi vole da žive, i borba za opstanak je ipak genetski kod, mislim da će doći do nekog bunta, do pucanja nekih ekonomija, penzionih fondova i ne znam čega sve još, pošto nisam nikakav stručnjak, samo sam običan građanin. Trenutno, koliko mirišem, još nije taj nivo temperature. Ali, čini mi se da nije ni tako daleko dan kad će ljudi potrošiti sve kartice, čekove, kredite i pozajmice pomoću kojih žongliraju svakog mjeseca da bi preživjeli, dan kad neće imati para da liječe svoju decu, iako rade i završili su neke škole. Tako zaključujem iz neke svoje mašte i instinkta, i mislim da bi bogati manipulanti trebalo da “drže gaće” u neko dogledno vrijeme.


Šta je ono što Srbiji danas, suštinski, najviše nedostaje?



Sigurno je danas bolje od života pod Miloševićem, ali ni blizu onoga što smo očekivali. Na opštem planu, nema se dovoljno ideja. Sve je neka reciklaža, ili pravljenje od kombinacija starih stvari - od dijelova stare muzike pravi se nova muzika. Nema novog progresivnog pravca, istinske slobode, nema definicije ljudskih želja i stremljenja, ništa nije formulisano dovoljno. Nema ozbiljnosti i ozbiljnog rada, prave strategije, odgovornosti onih koji vode ovu zemlju, i zato se sve gubi u tom zamešateljstvu svega mogućeg i nemogućeg.

 

Šta je ono što smatrate najpogubnijim?


Manjak osjećaja za kvalitet, negativna selekcija, vrsta loših kompromisa u odnosu na to šta je napredak i kuda želimo da odemo. Nema se vizija šta ova zemlja treba da bude...


Zbog čega se neprestano otvaraju novi prostori za manipulaciju?



U Londonu sam bio u samoposluzi, koja radi sa kraljevskom i vojvodskom familijom još od 1703. godine, što je predstavljeno sa dva mala grba na svakoj kesi koju poneseš odatle. To je, dakle, 300 godina samoposluga, i nemaš dilemu šta je. Imam i drugi primjer - djeda je uložio u kladionici pare na svog unuka, kad je on imao sedam godina, da će braniti za englesku reprezentaciju, i kladionica je garantovala za taj ulog sledećih dvanaest ili petnaest godina. Mali je zaista postao reprezentativac, i deda je dobio svoje pare. U Beogradu, u Srbiji, na ovim prostorima, ne možeš da računaš na takve stvari, niti da imaš toliku dozu povjerenja. Mi nemamo kontinuitet vrijednosti, i to je ono što ostavlja ogroman prostor za manipulaciju.


Ima li objašnjenja za taj nedostatak kontinuiteta vrijednosti?



Stalno smo gore-dole, mijenjamo ideologiju svakih pedeset godina, ili još kraće, i sve zaboravljamo. Ljudi koji su ovde voljeli kralja, krsnu slavu, boga i otadžbinu, gurnuti su u zapećak, a njihova imovina, imanja, zgrade, predati su ljudima koji su u ratu bili partizani, i pobili nešto Njemaca, četnika, i ne znam već koga. Tako su oni koji su govorili o socijalnoj jednakosti radnika i seljaka, postali velike gazde, i kleli se u Tita i KP, da bi im se vjerovalo da ne lažu. Onda se krajem osamdesetih vratila neka nacionalna svijest, u stvari, samo da bi se zaratilo, i da bi se podijelila država onako kako je nekada bila podijeljena, što znači - opet prevara. I tako, danas dođemo i do toga da se sve čini da neko otme “Avala film”, a mi ne znamo ko tu ima prava, ni ko je pravi vlasnik. Da imamo pamćenje i da je izvršena denacionalizacija, onda bismo znali da je posjed na kome se nalazi filmski grad vlasništvo porodice i rođaka Jovana Dučića, a pominje se i neki moj Glogovac. I tako, ovde je stalno neka magla, ničije i nečije, a to je uvijek pravi prostor za pacove.


Kako doživljavate priču o ulasku Srbije u EU - hoćemo li stići tamo?


Ta beskrajna igrarija me već toliko zamara da uopšte ne razmišljam o tome. Prenapumpana je to priča, dobija mitske razmjere, više ne znam šta treba učiniti, koliko “gaća” skinuti da bi se ušlo u tu Evropu. A mi jesmo u Evropi, i jesmo dio Evrope, ali ne bih volio da ostanemo bez identiteta. Ovi prostori jesu specifični i geografski i istorijski, zaista smo na raskrsnici, koja je napravila neko čudno “čvorište”. Od raznih teorija zavjere - da u Srbiji postoje najkvalitetniji minerali i rude, čija nalazišta postoje samo na pet mjesta u svijetu, pa je zato značajno da nam to uzmu, do raznih drugih priča. Sve to napravilo je ovde zanimljivu sliku našeg identiteta, koji je neuhvatljiv, čudan i nerazumljiv, baš po nekakvim standardima EU, ali bi bilo lijepo da nas razumije, onako kako mi razumemo svijet.


Da li je to prava pozicija “mi i svet”, “svet i mi”?


Naravno da nije, glupa je, jer ne može da bude ravna vaga. Ali, možda možemo da razumemo svjet, i da nekako pronađemo svoj put, što je velika mudrost. Nemam lično rješenje za to, ali bih volio da zadržimo svoj identitet.


Šta je ono što vama uliva nadu?


Trudim se da ne budem razočaran, zadajem neke ciljeve i zahtjeve prije svega sebi, i trudim se da od svoje djece stvorim ljude koji će shvatiti okolnosti u kojima žive. Kao i da znaju da dobro postoji, samo je negde potisnuto. Mislim da ovdje još ima dobrih, čestitih ljudi, i to je ono što uliva nadu. Vjerujem da će neke nove generacije, ako to već ne budemo mi mogli, naša djeca, unuci, dočekati ovde bolji, normalniji život.


Šta je to specifično u identitetu Srbije što Evropa ne može da razumije?


Mnogo je ovde stvari vrlo specifičnih - od odnosa između muškaraca i žena, do odnosa prema poslu, prema uspješnijem od sebe, odnosu bogatih i siromašnih...
Nismo previše radni, odgovorni i ozbiljni, imamo crtu zla prema boljima od sebe, ali smo daroviti, i još uvijek imamo neke hrabrosti. Svačega još ima u nama, samo je pitanje u kojoj su količini svi ti začini, i kako osjetiti miris svega toga. Treba, zaista, imati puno sluha za to. Eto, mislim da je besmisleno zatvaranje kafića i restorana uveče, zbog kojih je hiljade turista dolazilo ovdje da se provede, i da vidi kako je kad se čovjek “otkači” uz neke trube. Te “masti” i tog odnosa prema životu, “udri brigu na veselje”, paradoksalno, ovde još ima, i to je ono naše, autentično. Tu negdje, na takvim stvarima i nijansama, iako one, naravno, nisu najvažnije, treba imati sluha kada je riječ o nama. To je ono što možemo da ponudimo Evropi kao našu boju i prilog svemu onome što tamo već postoji.


Jedan ste od naših najangažovanijih glumaca na prostoru bivše domovine. Kako izgleda realnost izvan oficijelne politike, imaju li Srbi prijatelje?


Normalni ljudi ostali su normalni u svim događajima. Samo vrijeme pacova, puštenih sa svih strana da divljaju u jednom periodu, koji su oteli i uzeli sve što su htjeli, nekako još traje, jer su ekonomski postali jaki. Rat je bio jedini trenutak kada su oni bili neko i nešto, mogli su da rade šta hoće s puškom u ruci, nožem, ili bilo čim. Moje jedino vjerovanje i nada je da ni oni ne mogu još dugo da potraju - i ovde i tamo pacovi uvijek ostaju to što jesu, ne mogu nikada da evoluiraju u viša bića, i ta njihova sila će se potrošiti. Nije daleko vrijeme kada će viši duhovi moći da progovore i da djeluju na ovim prostorima. Jer, ljudi su ljudi i tamo i ovdje, a neljudi su svuda isti.

(Večernjie novosti)

Tagovi: