Vlatko Stefanovski: Koncert u Banjaluci bio je rizik za mene

Volim tražiti rizik. Ovo je rizik što sam svirao u Banskom dvoru. Biti sam na bini uz gitaru pred punom salom, nije laka stvar. Nije lako zabavljati publiku sat vremena i držati im pažnju, sve da ste vrhunski mađioničar poput Dejvida Koperfilda, kaže Vlatko Stefanovski

Legendarni makedonski gitarista odsvirao je u utorak uveče koncert za pamćenje u Koncertnoj sali Banskog dvora ispraćen frenetičnim aplauzima oduševljene publike.

Stefanovski se prvo prošetao kroz repertoar poslednjeg albuma “Maternji jezik”, nakon čega je u ovoj solo varijanti odsvirao nekoliko klasika  svog legendarnog benda “Leb i Sol” poput “Čuvam noć od Budnih”“Aber dojde donke”, “Bistra Voda”, “Skopje”…,  što je propraćeno oduševljenjem publike, koja je makedonskog virtouza dva puta vraćala na bis.

Bilo je evidentno vaše oduševljenje na bini Banskog dvora u utorak uveče, iako je iza vas nekoliko hiljada odsviranih koncerata.

Iskreno, oduševljen sam prijemom publike. Moram priznati imao sam malu strepnju, kako zbog prirode samog koncerta, pošto sam nastupao solistički sa gitarom, tako i zbog sviranja u ovoj fenomenalnoj sali, koja me podseća na neki naš Karnegi hol, svojom akustikom i lepotom. Ova sala ima neverovatnu energiju, i kada osetiš zvuk i tu svečanost sale to vas dodatno inspiriše. Imam razne teorije oko zvuka i prostora gde su ljudi izvodili umetnost. Možda ovo zvuči malo ezoterično ali ja verujem da ova scena, ovi zidovi pamte energiju i emocije ljudi koju su nastupali ovde, i to se prenosi na svakog novog muzičara uključujući i mene.

Kakav je osećaj kada nastupate sami bez podrške benda?

- Imam dosta iskustva na tu temu jer već nekih dvadeset godina povremeno sviram solističke nastupe na gitari. Sada sam samo skockao program i malo sam organizovao taj zvuk uz pratnju nekoliko pedala na bini i to napokon zvuči onako kako sam uvek želeo da zvuči.

Zanimljiva je i gitara koju ste koristili na nastupu, nije baš tipičan instrument za vas?

To je vrlo čudan instrument. Jeftina, ali odlična gitara. Zove se “Jamaha sajlent” i nema zvuka dok je ne uključite u struju, ali više zvuči kao akustična gitara kada je svirate. Veliki sam fan te gitare i imam dva komada. Naravno Jamaha mi je to poklonila pošto smatraju da sam dobar maneken za njihove proizvode, ali stvarno sam oduševljen zvukom tog instrumenta, iako imam mnogo skuplje akustične gitare kojima sam svirao na zadnjem albumu.

Njen zvuk se dobro uklapa u ogoljeni koncept poslednjeg albuma “Maternji jezik”.

Koncept jedan čovek-jedna gitara-jedan instrument, meni je trenutno veoma zanimljiv. Prosto smo kao civilizacija otrovani zagađenom tišinom, viškom zvukova koji nas napadaju sa svih strana, želeo sam da pronađem zvuk, koji je mnogo bliži toj iskonskoj civilizaciji, pre razvoja te moderne simfonije buke koja napada naš sluh, guši mentalne sposobnosti, ubija naše instikte. Danas je, nažalost tišina postala privilegija. A tišina je jedina konstanta. Brojni religijski spisi kažu: “da ako želite čuti Boga, čujte tišinu”!.

Da li je to inspirisalo naziv albuma?

Ima višestruko značenje, ali donekle naziv albuma obuhvata taj moj povratak  korenima i jeziku, koji sam učio dok tišina nije bila zagađena viškom zvukova. Maternji jezik je moj muzički izraz. Kada sviram narodne makedonske pesme, to je ono što sam poluinstiktivno,  polusvesno pokupio kao dete, da ne kažem kao fetus u stomaku moje majke. To su zvuci koji te određuju u vremenu i prostoru koje si čuo kao mali i od toga ne možeš pobeći.

Sudeći po konstatnoj promeni stilova od albuma do albuma volite plivati kontra struje

Stalno radim neke različite stvari. Svašta sam radio. Moram se tražiti kao muzičar. Kopati nove izraze. Ne mogu stalno na jednu žicu gaziti. Volim tražiti rizik. Ovo je rizik što sam svirao u Banskom dvoru. Biti sam na bini uz gitaru pred punom salom, nije laka stvar. Nije lako zabavljati publiku sat vremena i držati im pažnju, sve da ste vrhunski mađioničar poput Dejvida Koperfilda. Moj zanat je takav da sebi dajem slobodu  i hrabrost da se naslanjam na svoje emocije. Ako moje emocije u publici nekome nešto znače, ostvarili smo komunikaciju, i to je cilj vredan svakog rizika.

Da li postoji neka opcija da publika ponovo čuje “Leb i Sol” zajedno na bini kao pre desetak godina.

U ovom momentu imam ambicioznijih planova, koji nisu vezani za taj bend. Želim da reformišem jedan bend koji je postojao pre “Leb i Sol”. I to je već na putu. Ali o tom potom, kada dođe do toga.

PIŠE: Branislav Predojević, Euro Blic

Tagovi: