Draško Aćimović: Politika ili patetika

Kada zaluta u nekom velikom gradu čovjek sa naših prostora neće stati pored prvog prolaznika i pitati, a vrtiće se u krug sa mišlju: "Ma naći ću ja to, ne može to biti problem".

Tako će lutati satima ali pitaće tek očajan, na kraju, i to uz komentar,"ma ja, znao sam ja da je to tamo. Naša  politika se vodi, otprilike, na isti način.

Idemo, lutamo, ne znamo ni gdje ni kuda, a kada zalutamo nadamo da će se to sve na kraju nekako riješiti.

Što je najžalosnije zaista se i dešava da se stvari riješe same od sebe, obično sa besmislenim krajem, kako su besmisleno i nastale ali ostaje  misao, da je sve to bilo samo puko traćenje vremena kojeg i tako i tako imamo sve manje.

Ako pokušamo da analiziramo šta je bilo od politickih dešavanja značajno, za ove tri godine od izbora, šta bismo mogli navesti.

Politička scena od 2014.


Poslali pisma u Hag, otvorili pisma, zatvorili pisma, nikom ništa.

Zabranili referendum, održali referendum, poništili referendum.

Izveli 50 vojnika, vatrogasce i civilnu zaštitu, napravili smotru, otpjevali pjesmu o Kosovu, vratili vojnike u kasarne, vatrogasce u stare kamione, a civilnu zaštitu poslali da čuva robne rezerve.

Opozicija ustala u skupštini i stajala, ušla policija, sjeli svako u svoju salu.

Prijetili hapšenjem korumpiranih  političara, dosijei nestali, uhapšen niko. Svi srećni. Jedni jer nisu uhapšeni, a drugi što se nisu zamjerili nikome.

Hoćemo samostalnost, nećemo samostalnost, možda bi i mogli u samostalnost ali u stvari nije nam ni do čega, a kamoli samostalnosti. Ma tu se mora misliti, raditi, planirati, a ko će se još sa tim gnjaviti.

Dogovorili poštene izbore kao u svim drugim zemljama, nismo se sastali da to izglasamo, rastali se srećni da će sve biti po starom. Otišli na burek u Konjic.

To je rezime političkih dešavanja u BiH u ove tri godine.

Koliko je otvoreno radnih mjesta? Kako dovesti investitore? Da li grijanje i vodovod funkcionišu? Koliko ima penzija u "rezervi"? Ima li bar za dva mjeseca? Ima li za plate zdravstvenim radnicima, policiji, prosvjetnim radnicima bar za dva mjeseca u "rezervi"?

Šta će biti u slučaju vanrednih situacija kad u robnim rezervama nema više ni dva para ćebadi ni kutija paštete. A da oni su u stečaju....nema ni te ćebadi.

Kako će se povećati i isplatiti sve naknade invalidima i drugim socijalnim kategorijama? Kako zaustaviti odlazak školovanih ljudi?

Da li samo sa učenjem na privatnim fakultetima koje niko uskoro nigdje neće priznavati?

Hoće li seljaci dobiti napokon po hektaru 200 eura, a ne 20?

Kako dogovoriti liječenje bolesnih od raka i drugih teških bolesti, adekvatnim terapijama u saradnji sa svjetskim bolnicama? Koliku će inflaciju izazvati poskupljenje goriva od 10% zbog akciza i može li se tu naći alternativa?

Ima bezbroj pitanja za vođenje ozbiljne politike vezane za život ljudi. Velike teme se otvaraju tada, kada imaš mogućnosti, podršku i zadovoljne građane koji žele da se poslije osnovnih potreba zadovolje i druge. Ne govori se o velikim temama poslije janjetine sa mladim lukom i rakije, u društvu stranačkih istomišljenika u nekoj kafani.

Za velike teme trebaju veliki političari-državnici, a da bi bili veliki moraju početi misliti o malim, nasušnim potrebama svojih građana. Velike teme se dugo kreiraju i pripremaju, a za njih treba prvo pitati i saslušati druge, koji žive bolje i kvalitetnije od nas. Kao što smo već rekli, mi smo takvi ljudi da ne volimo pitati nikoga ništa, a i ako upitamo to je samo da nam potvrdi da smo u pravu.

Čudni smo mi ljudi sa ovih naših gudura (koje iz milja zovemo "prirodna bogatstva naše zemlje") i teško  razumijemo i mi sami sebe.

Zato političari sjednite negdje svi zajedno i napravite nekakav plan i strategije djelovanja (makar to bilo i u kafani, da se ne kvari navika)  i  građanima vratite vjeru i nadu da život u ovoj zemlji, može biti normalan i dobar.

                                               PIŠE: Draško Aćimović, ambasador BiH u Belgiji

Tagovi: