Mladi svakodnevno napuštaju BiH u potrazi za boljim životom. U zemlji gdje su se rodili teško da mogu pronaći svoje mjesto pod suncem. Jedna priča s bloga „Mostarca bez dlake na jeziku“ posvećena je tom odlasku, djeci, roditeljima, rastanku i uspjehu, negdje drugdje ali ne u svojoj zemlji. Otišla je i Maja, ispratila je majka u tuđinu, Njemačku i tamo sada živi lijep život.

A ovo je ta priča.

“Čekaj sine, Kako misliš posao u Berlinu? Pa nećeš valjda napustiti Mostar? Mene? Sine… Majo?

Mama… moram sebi dati priliku, moram pomoći sebi, tebi,nama, jednostavno se moram učiniti vrijednom!

Ali, sine, dragi znaš šta znači daleka zemlja, nova kultura, novi jezik, novi ljudi, novo nebo?

Znam draga mama, ponijeću sa sobom našu kulturu, upoznaću nove ljude i možda ću imati više sreće pod nekim novim nebom, jer ovo naprosto u duši, ne mogu više mama!

Ne znam šta će ti ćaća reći ali meni već nije dobro! Pa imaš nas, imaš svoj stan, auto, neki život koji možda negdje nećeš imati.

Mama, dosta! Molim te! Tolike godine škole, tolike godine odricanja, davanja i gdje je moj rezultat? Zahvalna sam tebi i tati do neba, ali jednostavno ovu odluku sam donijela sama i moram pokušati!

Uhhhhhhhhhhhh… (začu se uzdah majke koja je već zabrinuta a njeno dijete nije ni otišlo).

Maja je u Mostaru doživjela svoje prve korake, imala je prve ljubavi u Desetoj osnovnoj školi u Mostaru, završila je srednju Ekonomsku školu, a potom kao najveći luđak upisala Ekonomski fakultet na Univerzitetu u Mostaru. Maje svih godina iscrpno davala sebe na raznim školovanjima, kursevima  jezika, i nakon toga se umorila. I nakon toliko godina ukucala samo dvije reči na svojoj tastaturi i krenula u novu životnu avanturu: „POSAO NjEMAČKA”.

Svojim znanjem,vještinama, osmijehom, voljom, trudom i ponosom nije pripadala Mostaru, a samim tim i on je šapnuo svemiru da se njihovi putovi raziđu i eto… završili su svoju avanturu Maja i Mostar. Maja je nakon svoje čvrste odluke, onako srećna i zbunjena rekla svojim prijateljima, porodici da odlazi u svijet i da je jako srećna zbog poslovne ponude koju je dobila….

Nije Njemačka kao što je nikada bila! Zar ćeš napustiti svoj Mostar? Našu Bosnu i Hercegovinu? Pa, moja Majo, radi šta bilo, nešto će biti! Jesi probala preko HDZ?

Odgovarala je Maja i dušmanima na pitanja, a na ova sa HDZ joj se naprosto dizao želudac i morala je odmaknuti neke ljude iz života jer su negativno uticali na njenu pozitivnu energiju i sve ono lijepo što ide uz nove početke.

Par dana prije polaska sredila se i otišla u poznatu „Daleku obalu” plesala je uz ljetnje hitove i shvatila da je to isto radila prije 10 godina. Sutradan je sjela u „Gradsku kavanu“ na Rondou, popila bijelu kafu i, po klasici, dobila čašu mostarske vode a kao šlag na tortu sa svojim prijateljicama je pričala samo o jednom: ko, gdje,što,kako… Ko’ je s kim? Ko je šta obukao? Ko je koga prevario…. I shvatila je da je 2010. na istom mjestu sjedila u istom kafiću samo s drugim prijateljicama i komentisala iste stvari.

Odmahnula je rukom i prešla ulicu a pred Herceg Stjepan Kosačom neka stranka, zastave, baklje i skockani ljudi u poznim godinama čiju nijednu facu ne zna…

Nit’ je od stranke, nit’ istoj pripadaju ljudi s kojima se ona družila!

Šetala je tako ulicama Mostara do kuće i razmišljala u sebi: Čega se odričem? Šta dobijam? Da li gubim? Razmišljanje joj je prekinuo opojan miris lipe koja se širila duž mostarskih ulica, i koje je tada spakovala u kofer svojih sjećanja i odnijela u daleki svijet.

Došao je dan kada je Maja morala da otputuje. Naravno iz Zadra s avionom, jer mostarski služi samo za velikane i neke kvazi letove koji izgleda nikada ne polete a uvijek se najavljuju uveliko. Koja iluzija,obmana,tuuuuga brate!

Na granici u Doljanima drski policajac je rekao da mora otvoriti sve kofere kako bi vidjeli da li Maja ima koji slučajem drogu!

Prebirao je histerično, sklanjao Majine stvari misleći kako će taj dan biti glavna faca. Nažalost, našao je samo Majinu garderobu u koju je zaista uložila tokom svih godina u Mostaru. Pa klasična Mostarka! Tip Top! Zadar! Aerodrom! Nešto najteže, a opet lijepo i avanturistički!

Maju je mama zgrabila u naručje i gurnula joj neku koverticu u ruke. Stavila ju je u džep i pročitala odmah kada je uzletjela iznad divnog jadranskog neba.

Sine dragi, ovih 400 evra čuvaj uvijek uza sebe. Ako, ne daj bože, nešto krene po zlu, da imaš za hotel i kartu za nazad! Baka mi je rekla da ti dam 100 evra da popiješ kafu u Berlinu i da je se sjetiš. Moli te tvoja mama, jedi kuvano, znaš kakav stomak imaš. Spremila sam ti u crvenu torbu one tvoje kerefeke pa se sjeti svoje majke kad ih god jedeš! Dobro pazi na bubrege! Javljaj mi se svaki dan i ako vidiš da nešto nije „u dure” vraćaj se kući! Uvijek imaš svoju kuću!

Piši nam čim stigneš i javljaj se redovno!

Vole te tvoji mama i tata koji su ti sve dali ali ti posao nisu mogli srediti, jer znaš i sama da smo i više nego normalni ljudi i da do one gamadi niti smo mogli niti htjeli doći! Sada mi je i drago što ideš, jer znam da ćeš uspjeti.

Maja se počela smijati sama sa sobom a onda plakati u isto vrijeme kada je vidjela da je zaista došao dan kada će sama leći, sama ustati… Smjestila se u preslatki stančić u ulici: Fidelstrasse 22. I odmah osjetila neku pozitivnu vibru. Već sutra je imala razgovor u firmi, upoznavanje, suočavanje…

Nije joj bilo svejedno, ali što je tu je! Dok se šminkala pred ogledalom počela se smijati i rekla sebi u ogledalo: Haloooo ženoooo, nakon 10 godina ideš na posao u struci, prvi posao, halooooo ***la sebe!

Guten Morgen Frau Maja. Bitte! Žena s recepcije joj je poželjela dobrodošlicu i pokazala joj gdje je kancelarija šefa. Gazila je koracima obećanja, samopouzdanja, vjere, pozitive… i taj ulazak otvorio joj je vrata budućnosti, vjere i nekog boljeg života gdje si sam ti zaslužan za svoje radno mjesto, uspjeh a ne neka novonastala stranka tipa HDZ, SDP i kako se već zovu… I eto …već za tri dana na posao! Sređeno!

Zvala je odmah mamu, histerično je tipkala po mobitelu tražeći kontakt: Mamitta na Viberu i počela je vrištati. Draga mamaaaaa… kakav osjećaj, haloooo ženoooooooo!

Od tog dana je Maja bila potpuno druga osoba! Ostala je ona famozna Mostarka s njemačkim naglaskom a njen prvi komšija – znate ko je? Neki Čapljinac, a ispod njega je porodica iz Sarajeva, pa eto ako se poželi kafe iz fildžana… neće manjkati!

Prošla je godina dana, Maja s vrećicama iz šopinga ide Berlinom i razmišlja što joj još treba za ovo ljetovanje u Španiji o kojem je sanjala godinama. Dah joj je zaustavio neki poseban miris koji se širio i podsjetio je na nešto što voli…

Ah… miris lipe! Rekla je u sebi: Hvala Mostarčiću moj, znam da si svojom energijom i ti kriv za ovo, vidimo se za dva mjeseca!

Hodajući predivnim Berlinom sjela je u kafić koji je od prvog dana zavoljela i onako dojčlandski rekla:

Bitte, eine Capuccino, Hvala!

Konobar se nasmiješio i rekao: Razumijemo se, naravno!”

Maja je jedna od stotine djevojaka, od stotine mladih koja je svoju sreću našla u inostranstvu!

Maja nije htjela biti u HDZ!

Maja je htjela više!

Maja pomaže svojim roditeljima!

Maja putuje tamo gdje je sanjala!

Maja vrijedi!

Maja se poštuje!

Maja ima slobodan vikend, godišnji odmor!

Maja ima Božićnicu!

Maja ima poštovanje kolega!

Maja ima, ima jer je lupila šakom od sto i zahvaljujući sebi Maja danas živi i te kako lijep život!

I znate šta mi Maja još kaže?

Za ćeif mogu otići u Mostar, imam ljetove za 40 evra, ali sada ćeifi zavise o meni i mome raspoloženju a ne raspoloženju drugih!

Vjerujte u sebe! Iskoristite svoju moć, znanje i vještine. Jer vrijeme leti! Nemojte sebi dozvoliti da cijeli život govorite: “Ah mogao sam,nisam pa mi žao!”

Uradite ono što vam srce želi! Za sebe! Ako vam bude tako loše (a nema šanse) vratite se!

(blic.rs)