Kreativnost je sposobnost da generišemo i stvaramo nove ideje i nova rješenja u poznatim situacijama. To je neka vrsta talenta i potrebe da „sliku posmatramo izvan rama“, da je stavljamo u novi kontekst. Drugim riječima, kreativnost je glavna osobina darovitosti.

U današnjem poslovnom svijetu kreativnost je poželjna osobina. Sa kreativnoim ljudima je zanimljivo sarađivati. Velike korporacije izdvajaju značajna sredstva ne bi li na vrijeme obezbedile kreativne pojedince koje će kasnije angažovati na raznoraznim projektima i koji će im donijeti veliki profit. Poznato je da su u svijetu danas najskuplje ideje. A one su upravo rezultat angažovanja darovitih pojedinaca kod kojih se kreativnost razvijala od malena i uprkos svim preprekama pronašla je svoj put. Zahvaljujući snažnim i kreativnim porivima talentovanih pojedinaca iz prošlosti danas svako od nas uživa u dostignućima modernih tehnologija koje nam život umnogome čine lakšim.

Međutim, iako je kreativnost visoko vrednovana osobina, na praktičnom planu priča je malo drugačija. Kreativni pojedinci zbog drugačijeg poimanja stvarnosti od najranijih dana susreću se sa nerazumijevanjem okoline i sa teškoćama prilikom adaptacije na vrtić, školu i sl. Njihovo drugačije shvatanje stvarnosti i potreba za novim i originalnim načinima rješavanja problematičnih situacija često bivaju kritikovni i odbacivani jer se ne uklapaju u društvene kalupe i očekivanja. Roditelji darovitog djeteta u nastojanjima da mu olakšaju prilagođavanje u vrtiću ili školi i da ga zaštite od „nerelanih“ očekivanja i kritika okoline, i sami, nesvjesno, sabotiraju razvoj njegove kreativnosti određenim postupcima. A koji su to postupci roditelja, pročitajte u tekstu koji je pred vama.

Potiskivanje i ograničavanje

Od najranijih stvaralačkih radova u obdaništu i kod kuće, kada mališani na primjer crtaju prirodu i okolinu onako kako ih doživljavaju, mnogi roditelji ispravljaju svoju djecu. Govore im da latice cvijeta ne mogu biti pravougaone, ili da kuca koju je dijete nacrtalo sa krilima ne može letjeti, već da lete samo ptice, insekti i sl. Ovakvi postupci na suptilan način staju na put razvoja dječje mašte i kreativnosti. Dijete pod uticajem roditelja prihvata zadate kriterijume i vrijemenom sve rjeđe dopušta sebi da svijet oko sebe u svojim radovima predstavlja drugačijim nego što on zapravo jeste.

Guranje djeteta u konformističko ponašanje

Zbog brige da dijete ne odudara od grupe svojih vršnjaka, roditelji nesvjesno podstiču razvoj konformizma kod mališana. To čine u situacijama kada dijete predloži da rade nešto neobično. Na primjer, kada predloži da proslavi svoj rođendan tačno u minut kada se rodilo, roditelji će mu reći da to ne dolazi u obzir jer to može biti u 5 ili 6 ujutru, u ponoć i sl., a to niko ne radi. Na posredan način sugeriše se djetetu da treba da se ponaša i misli kao i svi drugi. Ako na primjer izrazi želju da obuče određenu neobičnu odevnu kombinaciju za školu, majka će ga odgovoriti od toga riječima da se tako niko ne oblači i da će mu se djeca smijati. Ponašanje i mišljenje koje je svojstveno većini, postepeno biva nametnuto djetetu i ono ga usvaja. I tako mi gušimo kreativnost našeg mališana. Dijete vremenom počinje da strahuje od reakcije okoline u prilikama kada misli drugačije ili želi da se ponaša drugačije.

Kada roditelji govore da je nešto nemoguće

U situacijama kada dijete tokom igre i priče sa roditeljima mašta i kaže, na primjer, da ima nameru da kada poraste napravi sopstveni svemirski brod kojim će odletjeti na mjesec, roditelji kažu da je to nemoguće. Ili kaže da će nakon završetka školovanja pronaći lijek protiv nesreće, a roditelj mu na to kaže: „ne zanosi se, to nije moguće“. Dijete svakako neće tokom odrastanja biti opsjednuto ovom idejom, ali podrška od strane roditelja može doprinijeti razvoju njegovog samopouzdanja i njegove sposobnosti da postavlja važne ciljeve i razvija ideje. U suprotnom, roditeljsko „To nije moguće“ značajno ometa dječju kreativnost.

Prepusti to meni!

Osnovni preduslov za kreativnost na djelu je samostalnost u ponašanju i nezavisnost u mišljenju djeteta. Na ranom uzrastu djete ispituje granice svojih fizičkih sposobnosti, ali uz to i svih ostalih kapaciteta i na taj način upoznaje svijet oko sebe. U situacijama kada ispolji namjeru da učini nešto samostalno, a roditelj mu kaže: „Dopusti, ja ću to“, on ustvari odmaže djetetu i čini ga zavisnim. Na primjer, kada dijeteželi da sebi napravi sendvič, ili da se samo obuče, ili da ujutru pospremi krevet. I tako, sabotirajući razvoj samostalnosti, mi istovremenom sabotiramo i razvoj djetetove kreativnosti.

 PIŠE: DRAGAN ANATIĆ, MOJABANJALUKA.INFO