Crkva brvnara u selu Vaganu, na području opštine Rudo, nalazi se u živopisnom pejzažu oivičenom hrastovom šumom i raštrkanim selima Budimlije.

Istorijski podaci govore da je još u srednjem vijeku na brdu iznad sadašnje bogomolje postojala crkva sa mnogo monaha, a kad je u naletu zla srušena, monaštvo je sa narodom sagradilo ovu novu svetinju, crkvu brvnaru.

Istoričar umjetnosti i pisac nekoliko knjiga o osaćanskim neimarima, kućama i crkvama brvnarama Dragiša Milosavljević iz Užica piše da je još Dionisije Vranešević zapisao da je u Budimliji bila jedna crkva koju je župan gradio.

– Podizanje ove stare bogomolje na brdu odakle se vidi kilometrima naokolo sugeriše nam da su ktitori ovog hrama živjeli u vrijeme srpske nezavisnosti, vjerovatno prije konačnog sloma nemanjićke države sredinom petnaestog vijeka – zapisao je Milosavljević.

Istoričar Predrag Ostojić iz Rudog kaže da je ta crkvica brvnara spaljena u ustanku srpskog naroda ovog kraja protiv turskih zulumćara 1875. godine.

– Poslije sloma ustanka narod je pobjegao privremeno u Srbiju, a kad se vratio 1878. godine ju je obnovio dajući joj konačan izgled. Pored ove, na ruđanskoj opštini postoje još dvije crkve brvnare, jedna na Bijelom Brdu, a druga u Anđićima – dodao je Ostojić.

Arhimandrit Jovan Gardović, iguman manastira Svetog Nikole u Dobrunskoj Rijeci, organizovao je proteklih godina parohijane okolnih sela da se sanira krov i pod crkve i izgradi parohijski dom i drugi popratni objekti.

– Pobuđen time da objekat hrama od brvana propada, pozvao sam domaćine ovog kraja da pomognu da se sanira ono što je vremenom oštećeno. Odziv ljudi bio je veliki, pomoć je pristizala u građevinskom materijalu, novcu ili nadnicama tako da je porta dobila sasvim nov, lijep i funkcionalan izgled – naveo je Gardović.

Gardović ističe značaj ove crkve udaljene od drumova i skrivene duboko u šumi za monaški život.

– Ona je bila pravi monaški skit gdje su se monasi u dubokoj starosti povlačili u mir i tišinu. Star čovjek počinje polako da sagledava svoj životni put, presabira se gdje je i šta je pogriješio i molitvom ulazi u svoju dušu da je još više osnaži i oplemeni – kaže Gardović.

Iguman manastira Svetog Nikole u Dobrunskoj Rijeci, kome pripada i crkva brvnara u Vaganu, priča da ti monasi živeći takvim životom savladavaju strah od smrti.

– Hristos je, poslije molitve i pokajanja, ušao u tog čovjeka, ozračio ga i oprostio mu grijehe, a kad je duh čist onda nema ni straha ni treptaja pred onim što neumitno dolazi, a to je odlazak na nebo – poučava Gardović.

On podsjeća da su ti monasi poučavali i savjetovali narod toga kraja da se poštuju božije zapovijesti, ne krši zakon božiji i da se u ovozemaljskom životu posti, radi i moli Bogu.

– Oni su slušali riječi svojih duhovnika i zato ovdje živi pobožan narod pa nije ni čudo što se brzo uključio u sve akacije obnove hrama i izgradnje objekata oko njega – zaključuje Gardović.

Za selo Vagan i za sam hram vezano je niz legendi koje su se prenosile sa generacije na generaciju.

Priča se, a postoje i zapisi o tome, da je selo dobilo ime po manastirskim vagama gdje se vagalo žito i ostala ljetina i da je do manastira Dobrun iz njega bio izgrađen mljekovod koji se sastojao od drvenih čunkova.

Domaćin Nikola Ćirović, čija je kuća najbliža crkvi, priča da je u vremenu poslije Drugog svjetskog rata hram bio zapušten i da su ga čobani ograđivali da ga stoka ne oskrnavi.

Pričali su mu kako je njegova baka, u to doba kad nije bilo tamjana, kadila ikone zapaljenom smolom.

– Postoji legenda da je neki domaćin na mjestu Crkvine, gdje je davno bila pravoslavna bogomolja, u drvetu pronašao roj pčela. Proširio je šupljinu, izvadio pčele, stavio roj u trnku na zemlju i zapalio krpu da se one od dima ne vrate na mjesto gdje su bile. U toku večeri seljaci iz okoline bili su zaprepašteni kad su vidjeli kako sa tog mjesta izlijeće ogromna plamena ptica i nestaje u oblacima na putu do hrama u Čajniču – ispričao je Ćirović.

(Glas)