Dragutin M. je Srbin iz Kuršumlije koji je Njemačku odabrao za novi dom. Kao i svi, i on je postao nostalgičan uoči praznika, pa je napisao pismo posvećeno usamljenoj majci.

Njega prenosimo u cjelini, sa sajta toplickevesti.com:

– Odrastao sam čovjek, imam veliku djecu, a od jutros mi suze same padaju niz lice. Krijem se od ukućana, sramota me, pokušavam da mislim na nešto lijepo, ali ne vrijedi.

Danas je Veliki petak. Prisjećam se djetinjstva i naše male kuće na planini kod Kuršumlije. Majka je uvijek poslije ručka farbala jaja u lukovini. Sestre su joj pomagale a mi, dječaci, smo jurcali napolju. U nedjelju, na Vaskrs, majka bi svakom od nas dala po jedno jaje. Bili su to, nekako, svečani trenuci.

Ima nas osmoro, četiri brata i četiri sestre. Rasuli smo se po svijetu i rijetko se viđamo. Svi imamo svoju djecu, i unuke. U selu živi samo majka, otac je odavno umro. Nema ni komšija više. Pusto!

Siguran sam da majka baš u ovom trenutku farba jaja. I to za svako svoje dijete, snaju, zeta, i svako unuče. Ostarjelim rukama sa velikom nježnošću svako jaje blagosilja: Za Slavoljuba, za Dragicu, za Milicu, Za Dragutina…. Za Saru, Ivu, Janu, za Dušana… Nikog neće da zaboravi, svako ime izgovara nježno kao da nas miluje po glavi, kao nekad.

Poređaće crvena jaja u drveni korpu i onda će da sjedne i dugo gleda u njih. Poslije nekog vremena će da uzdahne, kao da je gledam, i pobožnim glasom da kaže: „Neka su svi oni meni živi i zdravi i da ih sreća prati“.

Moja majka neće imati kome u nedjelju da pruži crveno jaje. Niko od nas nije mogao da je posjeti za Vaskrs, kao i mnogo Vaskrsa ranije. Takav je život. Zato plačem! Majko hvala ti za sve! 

(Telegraf)