Sofija vratila vjeru u čovjeka

Ponosna sam ovih dana na svoju zemlju. Ne na onaj njen dio po ustrojstvu, za koji se prima plata, već onaj volonterski, ono najmekše tkivo društva - na čovjeka.

Posljednjih dana posmatram fotografije djevojčice Sofije koje kruže društvenim mrežama i medijima; legnem, ustanem, jedem, dišem, smijem se zbog svega što imam i nemam, pa, dok moje dijete, njen vršnjak, zdravo, nasmijano, bezbrižno čini nestašluke ili mirno spava, zajecam, negdje sama sa sobom. Zbog nemoći, zbog vremena koje curi, zbog dva dječja oka na klackalici života.

Odvajamo od sebe, od svoje djece, oduzimamo iz nekog šteka za još crnji dan, krademo iz vlastitih džepova, prebiramo, sabiramo, jer puno je 270.000 dolara. A dani kao pijesak među prstima.

I onda sav taj narod oko mene, koji se nudi, nesebično daje, iznosi iz kuće, otvara novčanike i svoje srce, udružen u misiji da međusobno neznani pomognemo još neznanijem nam djetetu. E, stoga sam ponosna i velika i bogata.

Što ćemo, po ko zna koji put, spasiti život. Što ne čekamo na fondove, asocijacije, organizacije, institute, fondacije, zavode i državu, što smo veći i bolji od svih njih zajedno. Što će jedno naše dijete sutra imati osmijeh, prijatelje, izlete, novu haljinu, ljubavne jade i uspomene. Što će pobijediti u okrutnoj ovozemaljskoj priči, u kojoj mi, ljudi, novcem plaćamo ono najdragocjenije - život.

Sofija, zato, nije tek djevojčica kojoj su se pobunili leukociti, ona je biće koje vraća ljubav, vjeru i nadu u ljude.

PIŠE: Jelena Pralica, Nezavisne

Tagovi: