Dobro upućeni u čelinačka sportska zbivanja vole reći da ovdašnji hram sporta, Sportska dvorana, pored betonskih koji drže ovu građevinu, stoji i na jednom živom stubu – Ranku Blagojeviću Tarzi, koji drži organizaciju. I zaista.
Tarzo u ranim jutarnjim satima otključava, a oko ponoći zaključava dvoranu. Napušta je samo u rijetkim prilikama, kada mora da obavi neke izuzetno važne životne potrebe ili opet ako je u pitanju nešto vezano za objekat ili sportsko takmičenje. On je i čuvar, i ekonom i higijeničar i kućni majstor… Najviše voli da priča o mladim sportskim talentima, o sportskim događajima koji napune dvoranu publikom i druženjima sa lokalnim i nacionalnim sportskim legendama. Uopšte neće da priča o nekim nemilim scenama koji su neizostavni dio svakog života i posla.
Ranko poznaje dušu čelinačkog sporta bolje od ijednog novinara ili sportskog radnika. Svi oni znaju samo članove svoga kolektiva, vezani su za svoju specijalnost, a on prati sve.
– Sport je moj hobi i za njega sam vezan od malih nogu. Malo je ljudi poput mene koji rade ono što zaista vole i ja hoću to da iskoristim na najbolji način. Uvijek sam bio uz sportiste i sportske terene. Prije Sportske dvorane vrijeme sam provodio uz fudbalski stadion i razna igrališta, a kad sam ušao ovdje, skoro da sam zaboravio izaći – malo kroz šalu, a više kroz zbilju priča Tarzo.
Sport nije njegova neuzvraćena ljubav. Ovog sportskog zaljubljenika koji će naredne godine ući u svoju 50. godinu obožavaju sportisti, naročito mladi. Ovdje je stekao brojna prijateljstva. Gradnja Sportske dvorane u Čelincu počela je u maju 2006. godine, a poslije više probijenih rokova puštena je u rad u jesen 2008. godine. Od samog otvaranja Tarzo je zaštitni znak, a zvanično je zaposlen u Centar za sport i kulturu na Novu godinu 2011. godine. Završio je srednju drvoprerađivačku školu i radio u čelinačkoj MPD, na građevini, rezao je drva, kosio. Svoj život ilustruje rečenicom: «Kad su me pekli, okretali su me i prema vatri i od vatre».
– Čast je za ovaj sportski objekat i Čelinac što su u njega ulazili takve sportske veličine poput fudbalera Marka Marina koji je tada bio reprezentativac svjetske fudbalske velesile NJemačke, reprezentativci Srbije u malom fudbalu, rukometaši Borca koji su ovdje igrali IHF utakmicu sa RK Ormaš iz Slovenije. Odigrane su ovdje i brojne druge važne utakmice koje prevazilaze lokalni značaj – govori s ushićenjem.
Bio je svjedok i dvije tragične scene jer ovdje srce otkazalo maldom Saši Perkiću i nedavno poznatom čelinačkom sportskom radniku Vladi Pejakoviću.
Pitamo ga da prokomentariše šta je ovaj objekat značio za mlade čelinačke sportiste, a on ilustruje u stilu mešeg legendarnog pokojnog sportskog novinara Limuna Papića, dobrog prijatelja mnogih Čelinčana:
– Ovdje su prve sportske korake napravili mladi košarkaš Stefan Spasojević koji danas igra u Italiji, rukometaš Aleksandar Damjanović koji je jedan od najboljih u BiH, Srđan Ivanković koji je danas stasao u najboljeg fudbalera malog fudbala u BiH i jednog od najboljih u Srbiji. Vjerujem da su na korak do zvijezda mladi košarkaš Dejan Pavlović, čudi me da već među elitnim društvom nije raskošni rukometni talenat Veljko Buhač…
Neće ni da zausti o svojim mukama koje je imao na svom radnom mjestu. Kaže: «Dobijam platu i dužan sam da trpim». Na predanom poslu mnogi mu čestitaju, neki vrhunski sportski radnici su ga čak i častili zato što im je stvorio sve preduslove za dobar meč. Kaže: «Izgubili su utakmicu, a nakon nje su mi prilazili, čestitali na pripremi i darovali suvenir, neki prigodan skroman dar u znak sjećanja i dobre saradnje».
Ali, o nedostacima dvorane koji su prepreka razvoju sporta, rado priča.
– Najveći problem je nedostatak svlačionica. Protivničke ekipe se često zajednički presvlače, a meni je posebno žao što to nekada moraju da čine zajedno i dječaci i djevojčice. Apelujem na nadležne da ubrzaju ovo rješenje jer ono nije nerješivo. I ja ga imam i spreman sam uložiti i dio svoje plate, samo da se to riješi. Uz objekat može se dograditi svlačionica jer kad je turnir, pa kad se jedna za drugom vezuju utakmice u ženskoj i muškoj konkurenciji, naročito kad su školska takmičenja, nema dovoljno vremena za gubljenje, teško funkcionišemo. Nedostaje i jedna prostorija za rekvizite, ostavu, opremu. Parket treba generalno mijenjati i on je sada velika opasnost za sportiste – objašnjava Tarzo.
Za svoju vjernost i predanost sportu i čelinačkim sportistima nagrađivan je prilikom proglašenja najuspješnijih sportista. Skromno naglašava da mu je dovoljno.
(celinacke novine)
Podjeli: