Kao i sve bajke, i ova počinje nalično…

Bilo je to davno, nekud posve daleko. U svijetu kazni, ološi i toljaga… u dubokoj šumi živjela je vučica. Bijela krzna, a krvi od toplog meda. Plavih očiju i one čudne srme oko kapaka što na dom miriše. Sama i ostavljena morala je da nauči kako se preživljava i raste među zvjerima. A voljela je modro cvijeće, reske dane maja i jela mliječne travke… brstila povremeno i pupolj sa niskog bagremlja a gledala jutra kad izrone iznad širokog neba. Iz prikrajka bi povremeno zatekla srne i lanad… šćućurila se, naslonila glavu na šape i sanjala da jednog dana kao oni bude kadra da juri i projuri, preskoči klance i procjepe između litica. Da pobjegne nekud gdje ima i drugih od čistog slada. Nije… stvarno nije bila poput drugih kurjaka.

Umjela je da čita lišće i zaplače na meki šum sa grana. Voljela je stihove u vrijeme kada nije bilo harfe i stihopisaca. Lizala je rosu da utiša žeđ… dok su čopori oko nje urlali na sva grla. Gladna je jednom ulovila zeca i prije ugriza zastala. Začula je kako srce od straha lupa, omirisala… te njuškom grudvu odgurnula… Dozvolila mu da pobjegne… vratila se travkama i bubama.

Htjeli su da je ubiju mnogi. I šuma, i ljudi… ali i kleta vremena. Imala je ožiljaka kao panj godova… i krzno od sedefa da prikrije bol. A onda je i ona nekom magijom postala majka. Nekoliko štenaca plelo se oko grla i udisalo mirise iz njena snježnog saga. Mazila ih je i krila od svega – želeći da nikada ne doznaju za mračne stvari što vrebaju iz dubine gorskih staza. Avaj, najogavnija od svih vargi se jedne noći ukaza, iz paklenih jama na svijet iskobelja i zaarlauka… Poželje da sažvaće sve što je vučica imala. Pa da potonje od svih njene kosti skrca.

Lišće joj šapnu šta se sprema…

Napade ih zvijer noću… Borila se sa vargom i ujedala čapru od najcrnjeg mraka, a mahom štence tjerala da trče što dalje. 
Bješe to strahovita jeka. Između golemog bauka i grumena duše što je tek naučilo da stasava kroz trnovita vremena.
Vučići su zastajali i cvilili, a ona ih hukom vjetra tjerala, bodrila da bježe što dalje i brže… Obeća da će ih stići iza litice … na mjesto kom zlo ne smije ništa. Tamo gdje su vode najčistije.

Izmorila je čudovište ugrizima, silnom snagom iz malog korita… i kada je osjetila da su se njena čeda domogla svijetla, povukla se iz grča… zastala i pogledala duboko u dva zjapeća oka. Sjeti se zečjeg srca i shvati da njeno tako hitro ne lupa. Potom podiže vrat… i prije predaje ugrabi da udahne prvi tren narednog jutra.

Pokloni grlo vargi.

Dugo se smrt gostila… dugo šuma za njom ne zajeca.

Vučići su zastali na obećanom mjestu i čekali majku. Prođe nešto vremena, pa još i komad… svi se raziđoše i odoše u posve druga, i daleka mjesta. Samo najmlađe od njih ostade uporno… i ne prestade da čeka. I kad se sve utiha, i kad se varga povuče u jazbinu od otrovna šiblja, i neki ludi zec protrča ispod stijenja… tad i krv na vrhovima travki presta da blista, vuče pogleda u majčino parče neba. Pojavi se zvijezda od sedefa.

* * *

I mene je majka samo jednom prevarila… rekla mi tako – da odem, da pišem i „da će sjutra biti bolja“… da u miru, i bez bola pročita riječi od meda.
U petak je zaspala… za sva vremena.
Ne znam u koja neba prije da gledam… toliko je sazvježđa od nestalog svijeta. 
Reci mi, vuče dobro, koja je od njih moja zvijezda.
Znam ja nju… neće ona jako da sija, drugima da ne smeta. Sigurno već nekog čuva, o nekom se stara… a kad je sama čita Isidoru i Dučića. 
Volim te više od vijeka, duže od svemira… moje divne oči od modrog sedefa.

Milisav Stefanijin Popović, milisav.me