Proći će, brato, sedam dana. Proći će i četrdeset. Potom godina. Pa još jedna i još jedna. Proći će, na koncu, i život, ali onaj tvoj osmijeh neće proći nikada. Proći će sve što treba da prođe, možda čak i ovaj bol koji je sada neopisiv i razarajući, ali će onaj tvoj osmijeh ostati u meni i pored mene, u nama i pored nas, do svršetka vremena. Ako bih morao da sačuvam samo jednu, samo jednu jedinu uspomenu na tebe, onda bi to bio taj osmijeh.

Ne znam kako, ali znam više nego sigurno: ti si, brato, uvijek bio nasmijan. Čak i kada si bio ozbiljan. Čak i kada si bio smrknut. Kada si bio umoran, pospan, iscrpljen. I tada si se smijao. Kao da su ti od tog osmijeha zavisili i dan i dah. Nismo se poznavali dugo, sedam ili osam godina, godinu više ili manje, ali nije bilo ni jednog jedinog susreta, ni jednog jedinog pozdrava, makar on bio i slučajan i kratak, a da ti nisi bio nasmijan. 

Osmijeh je, veli pisac, najkraće rastojanje između čovjeka i čovjeka. Ako je ta razdaljina među nama i bila velika, brzo smo je prešli, u svega nekoliko koraka. Smijali smo se i kada smo ćutali. I kada se nismo "gledali". I kada se jedan drugom nismo javljali zbog sastanakâ, obavezâ i poslovâ. Ne vjeruješ mi? Pogledaj: ti si u smrti nasmijan. Čak ni ona - tako bezdušna, tako okrutna, tako nemilosrdna - nije mogla da poništi taj osmijeh. 

Kako da ti kažem ono što želim? Čime da ispunim ovu prazninu koja me guta? Što je više zatrpavam - ona je sve veća. Nismo se, velim, znali dugo, ne znam čak ni kada smo se i kako upoznali, ali sada, evo, znam nešto što bih volio da nikada nisam saznao: posljednje godine tvoga bile su najbolje godine moga života. Ali, tako je, brato, bilo s tobom. Protiv tebe čovjek naprosto nije mogao da se bori. Mogao je jedino da ti se bezuslovno preda. 

Ulazio tiho i nenajavljeno ili upadao silovito kao tajfun - sve se širilo, lakše se disalo, brže je kucalo. Od jedne prostorije pravio si dvije, od dva stola - četiri. Kada je pjesmom pratio svoga prijatelja, Brana Petrović je ovako pisao: "S njegovom smrću ne mogu da se pomirim - toliko je bio živ taj čovek u životu…" I zaista je tako: ne znam, brato, nikoga - a znam, kao i ti, mnoge - ko je bio više od tebe živ. Kao da su u tebi kucala tri srca, a ne jedno. S tobom je lako bilo biti živ, zato što nikako drugačije nije moglo biti. 

Bio si, Srđane, vatra koja se nikada nije gasila. Bio si rodna godina. Bio si prečica do smijeha i putokaz ka pjesmi. Nikada natmuren, tek ponekad premoren. Nikada ljut, tek povremeno ogorčen. Tada bi opsovao one nesposobne, bahate i neodgovorne, a potom raščešao ruke prekrivene "nervoznim osipom". Pa se i tome nasmijao, kao da ništa od svega toga i nije bilo važno, a onda bi mi još jednom, jer si znao da tu priču mogu slušati devet puta dnevno, pričao šta se desilo kada si se u Petrovu slučajno "sudario" s karamutom…

U vremenu razmetljivaca ostao si skroman, u epohi odanih - svoj, u doba ništarija - čovjek. Čak su i oni koji su s tobom povremeno ulazili u kost birali riječi kada su o tebi govorili, kada su te opisivali i kada su se s tobom svađali. Bio si iznenađujuće pažljiv i neočekivano blag. Kao da, bože me prosti, i nisi bio političar, nego karakter! Politika ti nije mogla ništa. O ljusku tvoga oraha polomila je sve zube. Nije uspjela da te uprlja, da te opogani, da te uvalja u blato. Da li si bio sjajan strateg ili te je inat naprosto vukao na drugu stranu? 

Volio bih da zaboravim bar pola onoga što nam se desilo, jer bi mi za toliko bilo lakše. Volio bih da zaboravim onaj dvosatni glavomet kod Koje u bazenu, zatim kratko rvanje na travnjaku pred njegovom ladarom, "okruglih pica" ispred "Tadića" u gluvo doba noći, reda pred džuboksom kod Šake u "Trici", a najviše bih, možda, volio da zaboravim onu ne tako davnu noć kada smo u šanku kod "Ruže" pjevali dok harmonika nije dobila upalu pluća. Bile su to, Srđane, godine "tople od ciganskih gudala" i "gustih pesama". 

Mnogo ćeš mi, brato, nedostajati. Premnogo. Teško se vrijeme valja pred nama. Smrt koja je došla prerano - a prerano bi došla i da je došla četrdeset i pet godina kasnije - tek treba da nas udari. Tek treba da nas rasplače i da nam poveže grla. Polovinu onoga što si najviše volio poveo si sa sobom, druga polovina je ostala da nas podsjeća na tebe, na vas. Ne znam, brato, kako ćeš ti tamo bez nas, ali ćemo mi ovdje bez tebe teško. Ne treba čovjeku mnogo da se navikne na dobrotu, ali mu treba cijelo vrijeme da prihvati i da se navikne da bez te dobrote živi.

Dobri moj prijatelju… Bila mi je velika čast. Sjedili smo, pili, smijali se i pjevali. Bolje nije moglo. Ti ideš dalje, daleko i predaleko, a mi ostajemo da pričamo o tebi. Dugo i s ljubavlju. Ako na toj strani bude previše mraka, nadam se da će neka od tih priča da ti osvijetli put. Čuvaj djevojke. Drži ih čvrsto za ruke i ne puštaj. Mirno spavaj, brato. Mirno spavaj, oko moje.

Nezavisne novine