Blago njima, oni uvijek ujutro na kolegijumu imaju temu!

Novinari politike pola sata prije kolegijuma nervozno češu glavu, novinari ekonomije i društva grickaju nokte, novinari gradske rubrike užurbano čitaju lokalne službene glasnike, novinari kulture zorom okreću brojeve pisaca, glumaca i muzičara i jedino su novinari crne hronike na kolegijumu sigurni! Kod njih vazda ima neko ubistvo, neka saobraćajna nesreća, neka pljačka.

- Nije to baš tako. Desi se da ni mi nemamo šta da prijavimo ujutro. Onda rovariš sve i nađeš deset tema. Zapravo, najbolje je kad nemaš nešto aktuelno, jer onda kopaš, a tada nađeš najbolje priče. Kad cijeli dan brišem mejlove - jer nemam šta da radim - obavezno nađem bar tri teme. I odmah ih radim „za nedjelje“ - kaže za portal mojabanjaluka.info stara kuka crne hronike Nikola Morača.

I njegov „kolega i brat“ sa crnih strana Ognjen Matavulj kaže da srećom postoje dani kada novinari crne hronike nemaju posla. Oni onda kopaju po starim slučajevima i nerasvijetljenim predmetima. Tada se, kaže Matavulj, rađaju i najbolje priče.

- Možda nam je na jutarnjim kolegijumima lako, ali za razliku od većine kolega često radimo van radnog vremena. Uvijek moramo biti na raspolaganju redakciji. Hronika je nepredvidiva i nikada ne znate kada će vas neki događaj natjerati da u dva ujutro idete na teren. Čak i kada isplanirate priče koje ćete sutra objaviti u novinama, često vam događaji nalažu da „rušite strane“ i sve pravite iznova - priča Matavulj.

Njih dvojica su nebrojeno puta ostavljali porodicu i u sitne sate odlazili na teren. Kada je, na primjer, ubijen Slaviša Krunić. Ili kada je ubijen Damir Ostojić Šijan.

- Ja jedino i mogu sa Ognjenom. Nama nije problem da ostavimo sve u kući u dva ujutro i odemo na teren. Idu inspektori iza leđa i psuju nam sve po spisku. Spasava nas obični policajac, a inspektori se ponašaju kao da smo mi ubili one koji su ubijeni. Kriminalci su gospoda kakav zna biti pojedini inspektor - kaže Morača koji je svojevremeno pisao seriju tekstova o neprofesionalnom ponašanju policajaca. Draže mu je, kaže, kad uhvati jednog policajca u nečasnim radnjama nego kad uhvati deset kriminalaca „na djelu“.

Matavulj priča da hronika nije bila njegov izbor. Kao početnik namjeravao je da se bavi sportskim novinarstvom. Prve tekstove je objavljivao u gradskoj rubrici „Glasa Srpske“. Kada je tadašnji urednik gradske „prekomandovan“ na crnu hroniku, njih trojicu početnika je pozvao da se okušaju u toj rubrici. Tako je počelo.

- U početku je to bila dobra prilika da se ispuni mjesečna norma tekstova za studentski honorar. Vremenom je postalo zanimljivo pratiti razvoj pojedinih događaja, istraga, saznati detalje ili motive krivičnih djela, čekati njihovo razrješenje i epilog. Svaka priča se prati u nastavcima, od samog događaja, preko hapšenja, podizanja optužnice, suđenja i pravosnažne presude. Ni sam ne znam kako, na kraju je hronika izabrala mene - priča Matavulj.

Nikada, kaže, neće zaboraviti prvi zadatak. Bila je to teška saobraćajna nesreća u kojoj je poginuo vozač automobila u direktnom sudaru sa kamionom. Na mjesto nesreće je stigao prije uviđajne ekipe i bespomoćno je gledao okrvavljenog vozača kako grca, zaglavljen u zgužvanoj olupini lima. Ekipa Hitne pomoći pokušala je da ga održi u životu, ali je podlegao na licu mjesta.

- Bilo je veoma potresno. To ostavlja trag na svakome. Te scene dugo nisam mogao izbaciti iz glave. Danima nakon nesreće osjećao sam miris krvi u nosu. Valjda kao reakcija na šok, tih dana sam dobio nagon da po stotinu puta dnevno perem ruke. Vremenom je to iščezlo, ali čini mi se da taj prvi zadatak nikada neću zaboraviti - prisjeća se Matavulj.

Prvog zadatka iz hronike se sjeća i Brankica Spasenić. Radila je tada u „Avazu“ i zadatak ju je odveo na Hanište gdje je opljačkana zlatara. Prvi teren joj je, kako kaže, odlično prošao.

- Neki lik je ušao maskiran i odnio tacnu sa zlatom. Došla sam pred zlataru i zatekla sam vlasnicu. Ponudila mi je i snimke pljačke i fotografije pljačkaša. Sutradan sam imala sve detalje pljačke u novinama. Bio je to sjajan početak – priča Brankica.

Ona je bila honorarni saradnik „Avaza“ sve dok u Banjoj Luci nije ubijen Milan Vukelić. Bila je u blizini i prva je imala informacije o tom stravičnom događaju. Sutradan je dobila i „prijavu“ u „Avazu“.

- Bio je to moj najveći zadatak do tada i zadatak koji je na mene ostavio najveći utisak. Nekoliko dana prije ubistva Vukelić je dolazio u redakciju da priča o svemu tome. Kada sam saznala za ubistvo, šokirala sam se. Vidjela sam komade tijela. Užasno. Ali, i tada sam išla da saznam ko je žrtva, ko je bio s njim, kako je to urađeno. I tada sam bila novinar - rekla je Spasenić.

I ona i Matavulj i Morača vidjeli su potoke krvi, mnogo ubistava, nebrojeno leševa, isuviše saobraćajnih nesreća, ali na sve se „živ čovek navikne“. Jedino ne mogu da „svare“ ako su žrtve njihovih priča – djeca.

- Nisam imun na patnju djecu. Na sve sam imun, ali na djecu ne. Kada se njima nešto desi, osjećam kao da se otkine još jedan dio mene. Sreća pa postoji „kontrolok“. Ponekad me „stigne“ muka sedam-osam dana nakon što sam objavio priču. Ne daj bože da stanem 15 dana i da pitam sebe šta to radim. Brzo nas „spuca“ adrenalin nove priče i on nas goni naprijed, da uradimo novu vijest, da objavimo novu informaciju – istakao je Morača.

Matavulj dodaje da su najteži zadaci oni koji su povezani sa stradanjem djece. Tako će, tvrdi on, odgovoriti svaki novinar crne hronike. Čovjek vremenom „ogugla“ od mnogo čega, ali takve situacije ga svaki put iznova potresu. Bol roditelja koji su izgubili dijete je neopisiv.

- Mnogo puta sam bio u situaciji da razgovaram sa ožalošćenim roditeljima i porodicama. Da u najtežim trenucima boravim u njihovoj kući. To je novinaru najteži zadatak koji se obavlja s grčom u stomaku i ukusom žuči u suvim ustima. Bol roditelja stoprocentno osjećate cijelim bićem i tijelom – navodi Matavulj.

I za „damu u hronici“, Brankicu Spasenić, priče u kojima su žrtve djeca su više nego stresne. Pamti prve susrete sa mrtvima i sa krvlju, ali ništa ne pamti tako kao djecu. Ipak, novinar se, kaže ona, vremenom i na to navikne.

- Crna hronika je od svih rubrika ostala najpribližnija starom novinarstvu. U njoj nema puno filozofije, niti se može puno izmišljati i dopisivati. Ako je mrtva glava, ako pada taj i taj - moraš doći do podataka i to je to. Nema mnogo izmišljanja. Neki profesionalni standardi se jesu iščašili, ali je suština ostala ista - kazala je Spasenić.

Novinarima crne hronike se najviše i prijeti. To je zbog toga što su, kako kaže Morača, greške novinara crne hronike teže nego greške ostalih novinara. Zarez novinara crne hronike, smatra on, može da ubije.

- Sad se prijetnje svode na optužbe da smo uzeli vreću ili dvije vreće para. Jednom su mi rekli da sam uzeo 50 maraka za tekst. To me je baš povrijedilo. Protiv toga se ne možeš braniti. Šta god da kažeš, ispašće da se „čupaš“. Ali, to je prošlo. Ne znam šta je sljedeće na redu - istakao je Morača.

Matavulju su prijetili tokom karijere nekoliko puta, baš kao i Brankici Spasenić. Hroniku, kako kaže, radi od januara 2007. godine i prijećeno joj je dva puta. Prvi put je uspjela da izgladi situaciju sa akterom spornog događaja. Drugi put je napadnuta.

- Napisala sam tekst kojim se i ne ponosim naročito. Sada ga ne bih napisala. Splet okolnosti u redakciji je tada bio drugačiji. Mediji za koji sam tada radila je veliku pažnju posvećivao crnoj hronici. Ništa u Banjoj Luci nije smjelo da se propusti. Počela sam da posmatram smrtovnice i da čitam kako su ljudi umrli da mi ne bi promakla kakva smrt koja nije nastupila prirodnim putem – priča Spasenić.

Tako je pisala i tekst o jednom mladiću koji je preminuo. Okolnosti te smrti nisu bile rasvijetljene. Sumnjalo se da je preminuli uzimao i nedozvoljena sredstva, ali obdukcija nije urađena. Otac tog mladića je, kaže ona, reagovao na tekst s pravom, ali…

- Nije imao nikakvo pravo da me fizički napadne. Napao me u redakciji. Pretukao me. To se desilo 3. maja, na Dan slobode medija. Novinari hronike greške plaćaju daleko žešće. Političari prijete novinarima, ali se te prijetnje rijetko kada realizuju – priča Spasenić.

Novinari crne hronike su često na suđenjima, a mnogo je onih koji pretpostavljaju da su suđenja dosadna, dugačka i naporne. I Matavulj i Morača kažu da to nije tako i da suđenja ponekad znaju da budu i te kako zanimljiva.

- Osim dijelova kada se izvode materijalni dokazi, pa satima slušate brojeve protokola, službenih zabileški, naredbi u koje zapravo nemate uvid. Na suđenjima se pojedini slučajevi ogole do koske. Na njima vidite sve dokaze s kojima jedna i druga strana raspolažu, a koji zbog interesa istrage, javnosti ranije nisu bili dostupni – kaže Matavulj.

Novinari tada čuju izjave svjedoka, pa i samih optuženih. Saznaju kako su policija i tužilaštvo radili svoj posao. Često ne mogu da se načude koliko u sistemu ima nesposobnih ljudi, kakve sve propuste i greške mogu da naprave ili jednostavno „otaljaju“ posao.

- Sudnica ponekad izgleda kao pozorište na čijoj sceni se suočavaju svi slojevi društva. Nekada liči i na cirkus sa teatralnim nastupima advokata koji glasnim izlaganjima klijentima pravdaju naplaćeno, a suštinski stvaraju kontraefekat – istakao je Matavulj.

Glavni i odgovorni urednik „Nezavisnih novina“ Sandra Gojković Arbutina kaže da je crna hronika bez premca najčitanija rubrika. Zašto čitaoci upijaju naslove koji su brutalniji i nose veću tragediju odgovore znaju psiholozi i sociolozi, a jedan od njihovih tumačenja je i da tuđe tragedije nakratko ublažavaju lične i sumornu svakodnevicu po principu „uvijek može biti gore“.

- Crnu hroniku ne čine samo saobraćajne i sve druge nesreće. Novinari koji se „mladi i naivni“ upuste u ovo polje i potpuno zagrizu, ulaze u vrzino kolo kriminalnog miljea, policije, tužilaštava, sudova i advokata kojima je zajedničko mnogo toga, ali prvenstveno snažan otpor prema novinarima – priča Gojković Arbutina.

Novinari crne hronike nisu drugačije baždareni od ostatka branše, tragaju za pričom, informacijama, rade najbolje što mogu, ali im je put do teksta znatno otežan i cijeli sistem je upregnut da im oteža posao.

- Zato se crnom hronikom bave iskusni novinari koji ne svaštare i ne tumaraju po rubrikama, oni su ono što svaki urednik smatra idealom u redakciji – majstori svog zanata, upoznali su sistem do posljednjeg šrafa, tematiku imaju u malom prstu, izgrađen bekgraund, dobro poznati ekipi koja im „gostuje“ u tekstovima. I od kojih sagovornici zaziru – istakla je Gojković Arbutina.

Goran Dakić